Omogućuje Plivit® D3

Omogućuje Plivit® C Max

Omogućuje Andol® PRO 100

Doktor za vas

Kako ojačati imunitet nakon izolacije i zaštititi se od virusa? Kako zaštititi srčane bolesnike i prevenirati bolest #1 po smrtnosti u Hrvatskoj? Kako obnoviti fizičku spremnost nakon izolacije? Kako se suočiti s anksioznošću? Vodeći liječnici Hrvatske za vas u trenutku kada nam je najpotrebnije.

Prof. Dr. Hrvoje Vrčić

Dr. med, specijalist ginekologije i opstetricije, uži specijalist humane reprodukcije, vlasnik poliklinike Hilarus

OVO SU ODGOVORI NA PET NAJČEŠĆIH PITANJA U MOJOJ KLINIČKOJ PRAKSI
1

Imam 18 godina i nezadovoljna sam tenom lica zbog akni te pojačane dlakavosti. Mogu li mi antibebi pilule riješiti problem?

Najvjerojatnije je  riječ o sindromu policističkih jajnika (PCO). To je metabolički sindrom koji se najčešće nasljeđuje od roditelja, ali može se i steći. Nove smjernice liječenja SPCO-a su promjene životnih navika. Preporučuje se povećana tjelesna aktivnost i boravak u prirodi, a ne u teretanama te mediteranska ishrana. Potrebno je smanjiti unos ugljikohidrata, posebno onih koji imaju visoki glikemijski indeks. Preporučuje se uzimati derivat vitamina B mio-inositol svakodnevno više mjeseci, čak i godina. Djevojkama i ženama s prekomjernom tjelesnom težinom i inzulinskom rezistencijom preporučuje se metformin. Oralna hormonska kontracepcija dolazi u obzir ako žena želi sigurnu kontracepciju.

2

Rodila sam dvoje djece. Navršila sam 48 godina i počela mi je otjecati mokraća kod kašlja, smijanja i vježbanja. Zašto?

Riječ je o stresnoj inkontinenciji ili nevoljnom otjecanju mokraće prilikom povećanja tlaka u trbuhu. Vrlo česta pojava u žena koje su prirodnim putem rodile i nalaze se u perimenopauzi ili postmenopauzi. Zbog nedostatka dovoljne količine estrogena dolazi do stanjenja ligamenata koji čine dijafragmu zdjelice. To dovodi do spuštanja maternice i mokraćnog mjehura te stanjenja i skraćivanja mokraćne cijevi. Prvo se mora isključiti ili izliječiti moguća urinarna infekcija. Potom je preporuka hormonsko nadomjesno liječenje u žena u perimenopauzi i postmenopauzi, ako ih smiju, odnosno žele uzimati. Zadnjih godinu dana izvanredne rezultate daje primjena tretmana EVA. Radi se o dinamičkoj četveropolarnoj radiofrekvenciji kojom se potiču vlastite stanice veziva (fibroblasti) na stvaranje kolagena i elastina. To su važne molekule koje čine vezivo ili ligamente čvrstim i elastičnim. Nadalje, obnavlja se sluznica rodnice i mokraćne cijevi. Nakon nekoliko tretmana ponovno ćete moći bezbrižno vježbati, vratiti se svakodnevnim obvezama bez straha od nevoljnog otjecanja mokraće.

3

Moja kći ima 14 godina. Treba li se cijepiti protiv Humanog papiloma virusa premda nije spolno aktivna?

Veliki doseg medicine je 9 valentno cjepivo protiv Humanog papiloma virusa. Štiti od 7 najčešćih genotipova HPV-a koji uzrokuju rak genitalnih organa te dva najčešća genotipa koji uzrokuju genitalne bradavice u oba spola. Dakle, radi se o cjepivu koje nas štiti od raka vrata maternice, rodnice, stidnice, penisa i anusa. Također nas štiti od nastanka raka pločastih stanica usne šupljine i ždrijela. Do 15. godine potrebno je primiti samo dvije doze, a kasnije 3 doze cjepiva. Više od 20% adolescenata stupa u spolne odnose prije 16. godine života. Cjepivo štiti godinama, tako da se nije potrebno docjepljivati tijekom života. Savjetujem cijepiti djevojke i dječake u vrijeme kad je to preporučeno, u 8. razredu osnovne škole.

Branimir Dolibašić

Magistar nutricionizma s 20 godina radnog iskustva u primijenjenom nutricionizmu, konzaltingu i sportskoj prehrani i vlasnik online savjetovališta za prehranu www.nutriskop.hr

Ovo su odgovori na tri najčešća pitanja u mojoj praksi
1

Trebam li zaista piti 8 čaša vode dnevno?

Voda čini više od polovice našeg tjelesnog sastava. Ključna je za održavanje homeostatske zdrave ravnoteže organizma. Ostane li bez vode dulje vrijeme, naše tijelo rapidno gubi sposobnost održavanja vitalnih funkcija. Razlog je vrlo jednostavan – organizam troši vodu troši na osnovne fiziološke potrebe. Primjerice, održavanje cirkulacije, regulaciju tjelesne temperature, milijarde procesa izmjene tvari između stanice i njene okoline, rad probavnog trakta, izlučivanje otpadnih tvari i detoksikaciju. Vodu gubimo iz tijela na različite načine i važna je percepcija gubitka vode. Izlazak vode iz tijela ne osjećamo znojenjem i disanjem, ali mokrenjem znamo da izbacujemo vodu. Znojenje se događa čak i kad boravimo u hladnom okolišu i ne radimo fizički posao. Mnogi ljudi krivo misle da se znojimo samo kad vježbamo ili je temperatura okoline iznad 30 °C. Kad već spominjemo tjelesnu aktivnost, znojimo se i dok plivamo u vodi.

Zbog stalnih gubitaka, vodu treba nadoknađivati dnevnim unosom,  ovisno o dobi, spolu, veličini tijela, razini aktivnosti, načinu disanja, ali i o klimatskim uvjetima. Zato je unos vode najbolje odrediti individualno prema personaliziranim potrebama. Tu dolazimo do pitanja koliko vode dnevno trebamo unositi. Preporuka o 8 čaša vode zapravo nema znanstveno utemeljenu vrijednost i često se nekritički prenosi kao preporuka dnevnog unosa. Sam broj 8 prvi se put javlja u prehrambenim smjernicama američkog Odbora za hranu i prehranu iz 1945. godine. U duhu našeg jezika, zvuči dodatno napeto kad kažemo “sve je počelo 1945.”.  Broj je od tada ispitivan i analiziran u istraživanjima, ali nije znanstveno potvrđen kao univerzalna mjera za sve, jer to i ne može biti. Doduše, prvi tekst u originalu navodi podmirivanje potreba vode i iz drugih izvora, iz hrane, ali su te šire napomene s vremenom zagubljene i većina interpretacija fiksirala se na broj 8. Nije prvi put u prehrani da pojednostavljivanje promijeni preporuku u lošu dogmatsku zabludu (kao što je bio slučaj s kolesterolom, primjerice).

Dakle, potrebe o unosu tekućine sasvim su različite od čovjeka do čovjeka i ovise o životnim uvjetima. Čak ni za istu osobu to nije konstantan broj.

Kako možemo procijeniti pijemo li dovoljno tekućine ? Kod računice koliko vode nam treba, moramo također u uzeti i vodu iz hrane i takozvanu metaboličku vodu. Prosječna uravnotežena prehrana daje oko pola litre do litru tekućine iz namirnica (povrće, voće, mlijeko i drugo). Dodatno dobivamo oko čašu do dvije vode razgradnjom proteina, masti i ugljikohidrata. Energiju dobivamo kroz složene procese u mitohondriju. Oni su energetske centrale u našim stanicama, gdje su konačni produkti voda (H20) i ugljični dioksid (CO2) na kraju dugog puta metabolizma razgradnje energetski bogatih spojeva poput šećera i masti.
Ali još nemamo preciziran broj. Nemoguće je za svaku osobu svaki dan izračunati njenu potrebu, ali možemo pratiti status hidracije tijela. Vrlo jednostavno, praćenjem boje urina znamo jesmo li u kratkom prethodnom razdoblju unijeli dovoljno vode, bilo hranom (recimo krastavci) ili pićem. Žeđ je također dobar pokazatelj da nadoknadu tekućine treba promptno ispravljati. Na žalost, sa starenjem organizma ovaj signal radi vrlo loše, pa se ne treba oslanjati na njega već uvesti naviku pijenja tekućine. Jedna dodatna računica bi bila orijentacija prema potrošnji kalorija, koja kaže 1 ml vode za potrošen 1 kcal. U nutricionističkoj praksi računica za potrošnju aktivne osobe koja trenira par puta tjedno i dosta se kreće, bila bi 2500 do 3000 kcal za muškarce te 2000 do 2500 kcal za žene, ovisno o intenzitetu aktivnosti i tjelesnoj građi. Kao polaznu točku možemo uzeti 6-8 čaša vode odnosno 1,5 do 2 litre. Za osobu koja provodi sjedilački način života to je dovoljno, pod uvjetom da ima uravnoteženu prehranu s preporučenim unosom povrća i voća kao dio unosa vode koji će zaokružiti potrebnu količinu. Za dodatnu tjelesnu aktivnost, poput treninga, sporta ili fizičkog rada dodajemo vodu prema potrebi, ponekad i više od 4 litre. Naravno, treba pratiti i boju urina kako bismo kontrolirali je li unos dovoljan. Također, pri povišenoj temperaturi okoline, bez obzira na aktivnost, dodajemo vodu radi zbog potrebe hlađenja tijela znojenjem. Boja urina treba biti svijetla i bistra, do lagano žućkasta. Zagasita i tamna, mutna boja signalizira da treba brzo unijeti dodatnu tekućine. Pretjeran unos vode također nije preporučljiv, a u ekstremima može biti i opasan po zdravlje, osobito kod sportaša.

2

Je li smrznuto povrće puno lošije od svježeg?

Postoji niz proizvoda od povrća i voća koji na tržištu možemo pronaći u smrznutom stanju. Svima su poznati smrznut špinat, grašak, mahune, brokula i mrkva te njihove različite međusobne kombinacije, potom smrznute maline, šumsko voće i drugo. Zahvaljujući prehrambenoj tehnologiji, imamo ponudu povrća tijekom cijele godine. Prije odgovora na pitanje o smanjenoj nutritivnoj vrijednosti smrznutog povrća (i voća), dolazi jedno drugo, važnije pitanje. A to je – koliko obroka povrća, uključujući smrznuto, uopće jedete dnevno,  a koliko tjedno?

Preporuka Svjetske zdravstvene organizacije je minimalno 400 g povrća i voća dnevno. Prevedeno u broj obroka, to u prosjeku iznosi 5 serviranja. Istraživanje EU (Eurostat 2017) navodi kako samo 23% populacije konzumira povrće najmanje 2 puta dnevno, znači pridržava se preporuka. 40% ih navodi da  ima jedan obrok povrća dnevno. Hrvatska je na europskoj ljestvici ispod prosjeka EU (64%), obrok povrća konzumira 54% hrvatskog stanovništva.

Dnevna konzumacija voća i povrća u zemljama EU

(% stanovništva, Eurostat 2017.)

 

Hrvatski zavod za javno zdravstvo preporučuje raznolikost unosa, uvrštavajući kombinaciju izvora povrća u svježem, smrznutom, konzerviranom i sušenom obliku. Kombinacija ovih izvora ovisi o sezoni i dostupnosti namirnica tijekom godine. Povrće i voće konzumiramo kako bismo osigurali unos dovoljno vitamina, minerala, vlakana i fitokemikalija. Svaka od tih tvari važna je za održavanje i dugoročno zdravlje. Zato je prije svega bitno jedete li dovoljne količine povrća, a tek onda gledamo detaljnije, koji je izvor najbolji. Brojne studije nedvojbeno su dokazale koristi redovite konzumacije povrća. Bez dvojbe, svježe povrće, posebno sezonsko i lokalno, najbolji je izvor hranjivih tvari koje sadrži u svojim jestivim plodovima, lišću i korijenju. Svaka prerada svježeg povrća (smrzavanje, kuhanje, konzerviranje, juicing) dovodi do gubitka određenog dijela hranjivih tvari, posebno su osjetljivi vitamin C i folna kiselina. Međutim, smrzavanje je tehnika s vrlo malo gubitka vitamina i minerala. Manjak možemo zanemariti u odnosu na koristi koje konzumacija povrća donosi, posebno za smanjivanje rizika i prevenciju kroničnih degenerativnih bolesti, srčanih bolesti, dijabetesa tip 2 te karcinoma. Prema svemu navedenom, gledajući širu sliku, smrznuto povrće je sasvim legitimna preporuka za ostvarivanje preporučenog dnevnog unosa povrća. Ponekad je smrznuto povrće cijenom jeftinije i lakše dostupno. Nutricionisti savjetuju da kupite povrće u svježem ili smrznutom obliku, sušene grahorice su također dobar izbor, i kuhate ili svježe priredite 3 ili više obroka povrća dnevno. Samo ga nemojte prepržiti, raskuhati i ispeći do neprepoznatljivosti, tada izgubi najveći dio svoje prehrambene koristi. Da ne zaboravimo, u svrhu jasnoće teksta, zanemarit ćemo smrznuti pomfrit, jer više pripada u kategoriju fast fooda, premda je tehnički povrće.

3

Pokušavam smršavjeti i zato nastojim ne jesti ništa poslije treninga. Je li to u redu?

Jedno od najčešćih pitanja osoba koje pokušavaju smanjiti tjelesnu masu počiva na strah od jela nakon treninga. Kriva percepcija je u računici oko unosa kalorija i vježbanja, odnosno nerazumijevanje ravnoteže energije. Uzmimo da se na treningu potroši određena količina kalorija. Logika uskraćivanja hrane nakon potrošnje u jednostavnoj je matematici. Ostvareni minus na kontu masnog tkiva mogao bi biti poništen čim dodamo kalorije. Tijelo na žalost, ili na sreću, funkcionira puno kompleksnije. U održavanju ravnoteže energije bitno je razlikovati tajming obroka, potom ono što je u obroku. Nije isti odgovor na različit unos proteina, ugljikohidrata i masti. Obrok nakon treninga važan je za regeneraciju mišića jednako kao i njihovo punjenje energijom za sljedeću potrebu. Neravnoteža energije obično se skriva u slatkišima, odnosno brzim ugljikohidratima, a oni danas dolaze u tisućama različitih oblika prehrambenih proizvoda. Od slanih štapića i čipsa, do lisnatih peciva, čokoladica i zaslađenih sokova. Stoga je važno shvatiti da obrok nakon treninga znači dobro uložene kalorije, sve dok nije jako mastan. Treba hraniti mišiće kako bi trošiti energiju, a to je upravo obrok iza značajnijeg rada mišića. Vrijeme kontrole ili restrikcije unosa hrane je u grickanju između obroka, slatkim obrocima uz kavu i kasnovečernjim poslasticama uz televiziju.

Nakon vježbanja ili jačeg fizičkog rada preporučljiv je nemastan obrok izvora proteina, poput krtog mesa ili posnog sira te unos složenih ugljikohidrata poput žitarica, tjestenine, kruha, krumpira. Još uvijek vrijedi pravilo umjerenosti u količini za takav obrok.

Antonija Turkalj

Autorica je Magistra farmacije, univ. mag. kliničke farmacije, ljekarne Prima Pharme

Ovo su odgovori na četiri najčešća pitanja u mojoj praksi
1

Smije li se istovremeno uzimati više lijekova zajedno?

Svaki lijek ima svoj put u našem organizmu od trenutka primjene, dospijeća na mjesto djelovanja do eliminacije iz našeg tijela. Pojedini lijekovi snažno utječu na druge lijekove koji se istovremeno koriste tako što mogu pojačati ili umanjiti njihov učinak. Važno je stoga da ljekarnik ima informacije o svim lijekovima koje pojedini pacijent koristi kako bi mogao dati potpune upute i posložiti terapiju na način da pacijentu s obzirom na stil života i obaveze ona bude prihvatljiva i lako uklopiva.

Iako ih često ne smatramo vrijednim spomena, brojni bezreceptni lijekovi koje možemo kupiti u našim ljekarnama također mogu ozbiljno utjecati na lijekove koji se već koriste. Zato pitanja koja ljekarnici postavljaju nisu suvišna niti odraz radoznalosti nego su važna kako bi bili sigurni da će terapija biti sigurna i učinkovita.

Na učinkovitost lijeka osim drugih lijekova utječu i hrana, biljni pripravci, dodaci prehrani poput primjerice vitamina i minerala, pušenje, alkohol te istovremeno prisutna bolest.

Ljekarnici su kao stručnjaci za lijekove na raspolaganju kako bi imali stručni nadzor nad terapijom i kako bi savjetovali u odgovornom samoliječenju. Prema tome, preporuka je da sa svojim ljekarnikom posložite plan pravilne primjene lijekova.

2

Jesu li nuspojave koje navode Upute o lijeku razlog zašto ne početi koristiti lijek?

Većina nuspojava uoči se unutar obavljenih ispitivanja prije stavljanja lijeka na tržište pa su stoga i navedene kao sastavni dio Upute o lijeku. Takve nuspojave spadaju u poznate, odnosno očekivane. Svrha njihova navođenja nije izazivanje straha ili nesigurnosti glede uzimanja propisanog lijeka.

Dapače, prije korištenja novog lijeka poželjno je upoznati se sa svim onim što osoba koja ga koristi može osjetiti, uočiti ili očekivati. Svaki je subjektivni doživljaj povezan s primjenom potrebno navesti svom liječniku ili ljekarniku.

Ljekarnici će vas, kao stručnjaci za lijekove te često najdostupniji zdravstveni djelatnici, informirati o tome koliko često se nuspojave koje ste uočili pojavljuju, koliko dugo mogu potrajati, procijeniti omjer koristi i rizika od daljnjeg korištenja lijeka te, u slučaju potrebe, uputiti odabranom liječniku.

Nuspojave mogu biti i nepoznate, odnosno neočekivane, i nisu navedene u uputi o lijeku. Takvih je, u odnosu na poznate i očekivane nuspojave, znatno manje, ali ih je također izrazito važno uočiti te prijaviti liječniku ili ljekarniku.

Do njih dolazi zato što u ispitivanja koja prethode stavljanju lijeka na tržište najčešće nisu uključene osobe starije životne dobi, složeniji slučajevi (stadiji bolesti, funkcije pojedinih organa, atopičari), broj indikacija je mali, kao i broj uključenih pacijenata u odnosu na širu primjenu po stavljanju lijeka na tržište, a vrijeme praćenja kraće od stvarne primjene lijeka.

Najčešće nuspojave koje prate primjenu većine lijekova očekivane su, blage i prolazne. Podrazumijevaju probleme probavnog sustava (mučninu, proljev, bol u želucu), kožne reakcije (svrbež, crvenilo, osip) te glavobolju, pospanost ili nesanicu. Nuspojave često ovise i o uzimanju lijeka, pa je izrazito važno pridržavati se upute koju će dati liječnik prilikom propisivanja i ljekarnik prilikom izdavanja lijeka kako bi se iste izbjegle ili umanjile.

3

Smiju li se lijekovi prestati koristiti i nakon što dođe do osjetnog poboljšanja bolesti?

Primjena lijekova ovisno o duljini trajanja tegoba može biti kratkotrajna ( primjerice antibiotska terapija) ili dugotrajna, čak i cjeloživotna (primjerice terapija kroničnih bolesti). Lijekovi se uzimaju onoliko dugo koliko je propisano, čak i ako je došlo do poboljšanja bolesti.

Tijekom trajanja liječenja antibioticima često dođe do poboljšanja, međutim, izuzetno je važno provesti liječenje do kraja kako bi se bakterijska infekcija u potpunosti suzbila. U suprotnom, možemo očekivati razvoj rezistencije ili otpornosti bakterija koje će i dalje stvarati određene tegobe, a antibiotik više neće biti djelotvoran.

Kod kroničnih bolesti je situacija nešto složenija s obzirom na to da kod mnogih izostaju konkretni simptomi, pa oboljela osoba ne osjeća niti nekakvo poboljšanje niti pogoršanje, samim time niti potrebu za korištenjem lijekova. Trenutna regulacija, primjerice povišenog krvnog tlaka ili kolesterola također ne znači da je lijek u potpunosti savladao bolest i izvjesno je da će se vrijednosti opet povisiti. Važno je shvatiti kako lijek nadomješta određene nedostatke koje je bolest uzrokovala i samim time naš organizam na njega “računa” kao pomoć u konkretnoj situaciji. Nekad je ta “pomoć” potrebna doživotno.

Svakako, o svakom promišljanju prekida uzimanja lijekova potrebno je porazgovarati sa svojim liječnikom ili ljekarnikom.

4

Kojom tekućinom je najbolje popiti lijekove?

Brojni napici poput, sokova, mlijeka i kofeinskih napitaka  kava, Coca-Cola)  mogu utjecati na put lijeka te posljedično na njegovu djelotvornost. Rezultat istovremene primjene može biti pojačani ili umanjeni učinak lijeka.

Neki sokovi, primjerice sok od grejpa, ulaze u brojne ozbiljne interakcije s lijekovima, pa ga je potrebno izbjegavati kao napitak izbora.

Mlijeko i mliječni proizvodi zbog sadržaja kalcija mogu umanjiti  djelotvornost pojedinih skupina lijekova, kofeinski napici na pojedine lijekove djeluju na način da umanjuju njihovu učinkovitost, a pojedinima mogu povećati koncentraciju i povećati vjerojatnost nuspojava.

Pojedine biljne droge korištene u obliku čajeva također mogu ozbiljno utjecati na istovremeno primijenjene lijekove, pa se oko zajedničke upotrebe svakako treba konzultirati s liječnikom ili ljekarnikom.

Alkohol već i pri umjerenom unosu može značajno utjecati na djelovanje lijeka odnosno na koncentraciju lijeka u krvi dok neki lijekovi mogu usporiti metabolizam alkohola te tako pojačati njegove toksične učinke. Svakako, kombinacija alkohola i lijekova može imati brojne, često i nepredvidljive učinke ovisne o različitim čimbenicima (dob, spol, učestalost i količina u kojoj se alkohol konzumira. ) Upravo zato, alkohol nije preporučljivo konzumirati uz lijekove.

Kako bi se izbjegli nepoželjni utjecaji napitaka na sam lijek, preporuka je koristiti vodu kao tekućinu izbora.

Dr. Darko Vujanić

Autor je dr. med., specijalist interne medicine, subspecijalist kardiologije, KB Merkur.

Ovo su odgovori na tri najčešća pitanja u mojoj praksi
1

Seks nakon infarkta miokarda?

Riječ je o jednom od najčešćih pitanja pa je potrebno razjasniti neke stvari. Naravno, u fazi samog infarkta kao i u kratkom razdoblju oporavka nakon njega ovakva aktivnost nije preporučljiva već se preporučuje mirovanje odnosno manje kretanja. Isto tako, nije isto je li riječ o manjem infarktu koji nije ostavio posljedice na srčani mišić ili pak veliki IM koji je znatno reducirao srčanu funkciju. U IM-u koji su manji i za koji veća intervencija nije bila potrebna već je utvrđeno kako će konzervativna terapija (lijekovi i kontrola rizičnih čimbenika) biti dovoljna, u principu kontraindikacija nema uz redovite kontrole kod odabranog kardiologa s kojim se o svemu može popričati. Kod velikih IM-a koji su oštetili srčanu funkciju oporavak je dulji i upuštanje u seksualne aktivnosti moglo bi biti kontraproduktivno po zdravlje. Tijekom određenog razdoblja nakon IM-a kardiolog će predložiti kontrolu stanja uz određene dijagnostičke pretrage kako bi utvrdio je li se i koliko srce oporavilo odnosno kakvo je aktualno stanje srčanoga mišića. Ako je došlo do oporavka i stabilizacije stanja, seksualne aktivnosti nisu zabranjene uz, naravno, i dalje redovite kontrole te kontakt s kardiologom.

2

Moram li piti baš toliko tableta?

Učestalo pitanje koje je svakodnevica u kardiološkim ordinacijama. Na žalost, odgovor je ipak najčešće takav da se tablete moraju uzimati. Razlog je što su kardiološki pacijenti vrlo često polimorfni odnosno imaju više bolesti koje su i dovele do poteškoća sa srcem. Najučestalije su bolesti arterijska hipertenzija, šećerna bolest i kronična bubrežna bolest koje su u raznim kombinacijama i svaka od njih zahtijeva kompleksnu terapiju koja podrazumijeva više lijekova. Uzima li pacijent 2 različite tablete za kontrolu šećerne bolesti nekoliko puta u danu te lijekove za tlak i za srce, također u određenim dnevnim režimima, može doći i do 10 tableta na dan a da i nije riječ o prekompleksnoj terapiji. Istina, danas se razni lijekovi uzimaju u kombinacijama koje podrazumijevaju nekoliko molekula u jednoj tableti pa to znatno olakšava liječniku i pacijentu. Ipak, kronično liječenje zahtijeva nekoliko tableta i od toga se još ne može pobjeći. Imamo sreće da postoje tablete koje imamo priliku uzimati, a koje nam drže kronična stanja i bolesti pod kontrolom.

3

Radi li se o nečem opasnom ako me u prsima povremeno probode?

Pitanje na koje nije lako odgovoriti. Može se raditi o nečem beznačajnom, što se javlja dan nakon što je pacijent nešto teško nosio pa ima bolove na prsima već na dodir te se ovakav tip probadanja lako eliminira uz, naravno uzimanje iscrpne anamneze. Bol koja se javlja u naporu u obliku probadanja uz eventualno nedostatak zraka i umora je nešto što je potrebno dodatno istražiti. Na potonje teškoće kardiolog će tražiti nekoliko pretraga među kojima  je najznačajniji test opterećenja koji će pokazati kako se srce ponaša u opterećenju. Određeni pomaci krivulja na EKG zapisu tijekom testa opterećenja mogu  ukazivati na značajnu problematiku odnosno bolest koronarnog sustava koja se može javljati u obliku probadanja. Potom počinje daljnje liječenje koje uključuje i kontrastnu pretragu krvnih žila i eventualno postavljanje potpornika (stenta) koji bi potom eventualno suženu krvnu žilu održavao prohodnom.

Dr. Tanja Vrčić

Autorica je dr. med; specijalist dermatovenerologije

Ovo su odgovori na tri najčešća pitanja u mojoj praksi
1

Kako izgleda pregled madeža i koliko često trebamo kontrolirati madeže?

Madeži tj. nevusi su lokalizirane benigne proliferacije melanocita u koži. Nevusi se najčešće pojavljuju tijekom mladosti do 30. godine života, no postoje i kongenitalni nevusi (prisutni od rođenja).

Svatko od nas ima barem nekoliko madeža na koži; prosječan broj madeža je oko 20 i oni se uglavnom pojavljuju tijekom djetinjstva i mladosti. Madeži mogu imati različite oblike; mogu biti plosnati, kuglasti, peteljksati, manje ili više pigmentirani, neki s dlakom, različite veličine.

Dermatološki pregled madeža provodi se s ciljem kontrole madeža i isključenja kožnih tumora, osobito melanoma kao glavne opasnosti u diferencijalnoj dijagnozi pigmentnih, ali i nekih nepigmentnih lezija.

Pregled madeža sastoji se od anamneze, kliničkog pregleda i dermoskopije.

U anamnezi nas interesira pojava novih madeža, eventualne promjene u postojećim madežima, osobito ako madež naglo raste, mijenja oblik, ima nepravilne rubove, ima više boja, interesira nas je li u obitelji bilo nekih kožnih tumora, atipičnih madeža ili melanoma. Kliničkim i dermoskopskim pregledom madeža promatramo kod madeža više karakteristika: je li simetričan ili asimetričan, kakvi su mu rubovi, ima li jednoličnu boju, mjerimo veličinu, mijenja li se, raste li,  kakva mu je dermoskopska struktura, osjeća li pacijent bolnost ili svrbež, razlikuje li se od ostalih madeža na koži pacijenta.

Tijekom pregleda svih madeža na temelju njihove kliničke i dermoskopske slike donosimo odluku o dinamici praćenja madeža kod dermatologa. Kod madeža koji su nam pokazali znakove  kliničke ili strukturne i morfološke dermoskopske atipije preporučujemo kirurško odstranjenje madeža uz obaveznu patohistološku dijagnostiku kod svih odstranjenih madeža .

Ono što svakako preporučujemo svim  pacijentima je samopregled madeža jednom mjesečno kada će svojoj koži posvetiti nekoliko minuta i pogledati madeže po gore opisanim kriterijima.

Također, svim pacijentima preporučujemo zaštitu od štetnog utjecaja sunčevog zračenja u obliku  širokospektralne fotoprotekcije koja uključuje izbjegavanje prekomjernog izlaganja suncu, mehaničku zaštitu (kape, šeširi, zaštitna odjeća) te lokalne pripravke sa zaštitnim faktorima od UVA i UVB sunčevog zračenja.

2

Treba ili liječiti akne ili su one normalna pojava u pubertetu koja će s vremenom proći?

Nekad se smatralo da akne ne treba liječiti ako nisu jako izražene i da treba pustiti ‘da prođu’ jer su normalan dio puberteta.

I jesu – očekivane u pubertetskoj dobi, no posjet liječniku kod prvih simptoma i rano započeto liječenje može ublažiti tijek bolesti i prevenirati razvoj jače kliničke slike koja često dovodi do stvaranja ožiljaka koji onda postaju  problem mladog čovjeka i mogu utjecati na njihov psihosocijalni život.

Terapija akne može biti lokalna ili sistemska. Liječenje je dugotrajno i pacijent za postizanje učinka treba biti strpljiv i uporan. Postoje i često se ažuriraju europske smjernice za liječenje akne. Te smjernice vode nas kroz terapijske mogućnosti s obzirom na oblik i jačinu kliničke slike akne, no te preporuke moramo prilagoditi svakom pacijentu posebno, uzevši u obzir njegove posebnosti, a to su – dermatološki status, osobna i obiteljska anamneza, opće stanje i eventualne kronične bolesti, sklonost kože stvaranju ožiljaka i promjena pigmentacije, vlastita percepcija pacijenta i njegov ili njezin psihološki doživljaj akne, utjecaj na svakodnevnu kvalitetu života, mogućnost provođenja dogovorene terapije, lokalizacija i proširenost promjena te očekivanja i cilj terapije.

Prvi učinci pri pravilno provođenoj terapiji vide se otprilike nakon 4-6 tjedana, a nakon toga svaki se mjesec primjećuje dodatno poboljšanje.

Važno je s liječenjem početi što prije da bi se spriječio nastanak većih upalnih procesa i posljedično stvaranje ožiljaka i postupalnih promjena pigmentacije.

3

Koje su metode za poboljšanje teksture, elastičnosti i čvrstoće kože, a da nisu fileri? Željela bih učiniti nešto s kožom da rezultat bude ljepši, svježi izgled lica, ali da se ne mijenja moja fizionomija?

Vrlo često mi pacijentice nakon 40. godine dolaze sa željom da nešto počnemo raditi na njihovoj koži, ali ne žele da se to vidi i ne žele promijeniti svoj izgled tj. svoju fizionomiju.

Postoje brojne metode koje mogu biti odgovor na ovu želju, a ja obično odabirem između ova tri postupka jer su vrlo učinkoviti, neinvazivni ili minimalno invazivni, ne zahtijevaju vrijeme oporavka i dalju nam željeni rezultat, a to je hidrirana, zategnuta, sjajna koža s manje izraženim sitnim borama. Kako odabrati jednu od ovih metoda? To ovisi o stanju kože pacijentice ili pacijenta i o mogućnosti postizanja željenog rezultata.

1. Mezoterapija je metoda kojom se uz pomoć igle u kožu apliciraju revitalizirajući sastojci, hijaluronska kiselina, vitamini, minerali i antioksidativna sredstva, faktori rasta. Mezoterapija je izvrstan odabir želimo li dubinski hidrirati kožu, popuniti sitne bore, ublažiti hiperpigmentacije, stimulirati kosu na rast.

2. Profhilo  se razlikuje od svih dosad poznatih preparata i djeluje po konceptu hidroliftinga: kombinacija je hijaluronske kiseline visoke i niske molekularne mase izrazite čistoće i vrhunske kvalitete koje s jedne strane hidriraju kožu, a s druge koži donose efekt zatezanja i podizanja. Profhilo je jedinstven u svom načinu djelovanja; on nije filer, nije mezoterapija, njegov rezultat je postupno i dugotrajno smanjenje vidljivih bora, blagi učinak podizanja kože, remodeliranje u strukturi kože, stimulacija kože da proizvodi vlastiti novi kolagen uz zdravi i sjajan izgled kože na mjestu primjene, a bez učinka povećanja volumena u području aplikacije.

3. Terapija indukcije kolagena ili microneedling je medicinski postupak koji stimulira regeneraciju i potiče nastanak novog kolagena u koži. Mikroiglice stvaraju mikroubode u koži i time potiču proces cijeljenja u koži u smislu novog kolagena koji proizvodi fibroblast. Kao posljedica oslobađanja brojnih faktora rasta dolazi do stvaranja novih kolagenskih, elastinskih vlakana i neoangiogeneze – stvaranja novih kapilara. Na taj način potičemo kožu da sama proizvodi svoj vlastiti novi kolagen.

Dr. Tomica Bagatin

Dr. med, specijalist maksilofacijalne kirurgije, sub. plastične kirurgije glave i vrata, suosnivač Poliklinike Bagatin

Ovo su odgovori na tri najčešća pitanja u mojoj praksi
1

Kako bi trebao izgledati atraktivan, pravilan nos?

Nema jedinstvenog odgovora na ovo pitanje. U prošlosti su brojni plastični kirurzi bili vjerni osobnim ili popularnim estetskim idealima što su prenosili i na svoje pacijente. Ponekad je to dovodilo do jednakog izgleda nosa kod svih osoba nakon zahvata, no, srećom, taj je trend nestao.

Danas maksilofacijalni kirurzi i plastični kirurzi lica i vrata za zahvat rinoplastike provode iscrpne preglede i konzultacije s klijentom kako bi shvatili želje i očekivanja. Nos se ne smije gledati izolirano nego u odnosu na oblik i karakteristike ostatka lica. Nos mora dijeliti osobine lica te ih istaknuti kako bi se postigla ravnoteža. U Poliklinici Bagatin, za razliku od drugih klinika, rade se konzultacije pomoću VECTRA XT 3D uređaja, jedinstvenog fotosimulatora koji vam može pokazati kako ćete izgledati nakon operacije s novim nosom. Zahvaljujući 3D prikazima vašeg lica i nosa, planira se zahvat i dobivaju se realna očekivanja. Cilj nije samo poboljšati oblik nosa, već i izgled cijelog lica! Važno nam je prvenstveno da je pacijent zadovoljan. Znamo da će sve biti dobro, ali mi kirurzi želimo da bude odlično. Mi smo poput kipara. Malo-pomalo tijekom operacije gradimo dok ne stvorimo savršeno umjetničko djelo, odnosno, dok ne postignemo željeni rezultat. Posao zahtijeva puno naše energije, iskustva, našeg znanja.

2

Kada biste mogli izdvojiti samo jedan zahvat ili tretman za postizanje mladolikog izgleda, koji bi to bio?

U svakom slučaju, to bi bili fileri – zbog širokog spektra i mogućnosti kojima se može tretirati lice. Imamo jako puno preparata, dolaze nam novi preparati koji su različite gustoće i mogu se kombinirati u svakom tretmanu. Nadoknađujemo gubitak kontura – od koštanog deformiteta do potkožnog masnog i dubokog masnog tkiva, do same kože, konturiranje i po regijama – od očiju, usta.

Figurativno gledamo kako vratiti sat samo malo unazad, a to nam ovi preparati daju, bez obzira na dob. Logično, u mlađoj dobi nam treba puno manje preparata da bismo došli do konačnog cilja, a kasnije treba malo više, pa još malo više. Prema generacijama tretiramo ‘problematiku’, a krajnji cilj je osvježiti lice. Tim osvježenjem vratit ćemo taj sat unatrag, naravno, ali uvijek s naglaskom na prirodan izgled u mlađim danima što klijentice i klijenti ustvari žele. Žele izgledati bolje u svojim sadašnjim godinama, žele izgledati svježe, odmorno, atraktivno u dobi u kojoj žive.

3

Što se sve može postići hijaluronskim filerima?

Posljednjih nekoliko godina preparati se mijenjaju. Ja, osobno, u radu koristim Juvederm filere. To su preparati na bazi hijaluronske kiseline, najpoznatijeg američkog proizvođača Allergan. Promijenila se sama tehnologija proizvodnje filera. Danas imamo filere koji imaju manje hijaluronske kiseline od prethodnih, što znači da će manje navlačiti tekućinu i biti predvidljiviji. Pritom mislim da, kad nešto napravimo, očekujemo da će se takav rezultat održati i nakon što prođe razdoblje oporavka, tj. otekline. Također, novost je i umreženost tih preparata, točnije – imamo više lanaca male molekularne težine u odnosu na lance velike molekularne težine, što nam daje dugotrajnost. Nadalje, fileri su slabije razgradivi, odnosno preparati dulje traju. Nakon aplikacije neki traju i do dvije godine. Tijekom te dvije godine raznim tretmanima svakih otprilike tri mjeseca nešto nadograđujemo i možemo dobiti onaj konačan rezultat i oblik lica kakav smo htjeli. Tu je i sama struktura preparata koja nam je na raspolaganju. Primjerice, gušći preparati više će podizati lice i davati bolju potporu od preparata koji su nešto rjeđi, a koje koristimo s drugom namjenom, za druga područja.

Dr. Erden Radončić

Specijalist ginekologije i porodništva s užom specijalizacijom iz humane reprodukcije, Poliklinika Repromed

OVO SU ODGOVORI NA TRI NAJČEŠĆA PITANJA U MOJOJ KLINIČKOJ PRAKSI
1

Može li se reći koja je prosječna dob prvorotkinja u Hrvatskoj? Postoji li idealna, odnosno preporučena dob do koje bi bilo poželjno roditi prvo dijete? Zašto? Kako izbjeći eventualne zdravstvene probleme u trudnoći? Na što treba osobito obratiti pažnju?

U teorijskom smislu, žena može ostati u drugom stanju već nakon puberteta, kada se javljaju i prvi ovulacijski ciklusi, pa sve do menopauze, koja u ovom smislu znači kraj reprodukcijskog razdoblja. To daje raspon dobi od 12. do 51. godine života, kada bi sposobnost ovuliranja bila i jedini čimbenik zanošenja. Stvari su, međutim, daleko kompliciranije nego što izgledaju; žensko novorođenče rađa se u prosjeku s oko dva milijuna jajašaca (po 1 milijun na svakom jajniku), a odmah nakon toga taj broj počinje neumitno opadati. Već u dobi od 37 godina života broj preostalih jajašaca pada na samo 25.000, a u vrijeme prosječne dobi očekivane menopauze slijedi i drastičan pad na samo oko 1000 jajašaca. Koji je biološki smisao ovakvog ograničenja plodnosti žena, još nije poznato – ali već je i iz ovog podatka vidljivo kako se sposobnost zanošenja nakon 37. godine dramatično smanjuje. Određena stanja i bolesti poput, primjerice, endometrioze ili upalne bolesti zdjelice i jajovoda dodatno negativno utječu na sposobnost zanošenja.
Zbog svega navedenog fertilnost žene zapravo počinje postupno opadati već nakon 32. godine, a poslije 37. godine pad fertilnosti značajno je ubrzan. Prevedeno na jezik brojki, iz prvog pokušaja 18% žena u dobi od 25 godina ostane u drugom stanju, sa 30 godina njih oko 16%, sa 35 godina njih 12%, a u 40. godini njih samo 7%. Dodatni problem koji se pojačava s dobi je i problematika spontanih pobačaja; tako je učestalost spontanog gubitka trudnoće kod žena u dobi do 35 godina samo 2%, a u dobi od 36 godina naviše on je četiri puta učestaliji te iznosi oko 16%.
S dobi raste i incidencija pojedinih bolesti. Zdravstveni problemi koji se najčešće pojavljuju nakon 35., a pogotovo nakon 40. godine života uključuju šećernu bolest (dijabetes), pretilost, gestacijski dijabetes, kardiovaskularne teškoće te stečene metaboličke poremećaje. Nekoliko je istraživanja pokazalo kako je učestalost gestacijskog dijabetesa (GDM) u žena s policističnim jajnicima (PCOS) 10 do 40%, a u općoj populaciji zastupljen je sa samo 3%. Tijekom trudnoće inzulinska rezistencija, koja je češća uz PCOS, pretilost i GDM, nosi povećan rizik za hipertenziju, makrosomiju (prekrupna beba) i preeklampsiju (potencijalno fatalna hipertenzija u trudnoći), a samo povećanje šećera u krvi (hiperglikemija) nosi neovisan rizik za razvojne anomalije ploda. Poznavanje svih rizika trudnoće u starijoj dobi olakšava savjetovanje i prevenciju komplikacija tijekom nje, ali i pruža dodatne spoznaje o procesima starenja u ljudi. Stoga su umjerene životne navike, izbjegavanje štetnih navika i održavanje tjelesne kondicije i vitkosti svakako jedan od najboljih načina prevencije brojnih stanja koja su povezana s odgođenim majčinstvom.
Uz navedene razloge, valja spomenuti i činjenicu da u novije vrijeme na odgađanje majčinstva u znatnoj mjeri utječe i povećana prevalencija razvoda i opetovanog braka, koji slove za dva socijalna čimbenika koji značajno doprinose povećanju broja žena koje o trudnoći počnu razmišljati u godinama kada fekunditet opada.

2

Koje metode očuvanja plodnosti postoje u Hrvatskoj? Koja je stopa preživljavanja zamrznutog materijala? Koliko ga se dugo može čuvati? Kod kojih se zloćudnih bolesti muškaraca i žena mogu primijeniti metode očuvanja plodnosti?

U Hrvatskoj se trenutno mogu izvoditi postupci kriopohranjivanja jajnih stanica, spermija, zametaka te tkiva testisa. Kriopohrana tkiva jajnika, koja je u razvijenijim zemljama trenutno gotovo rutinski postupak, za sada je u RH u pripremi; osoblje, tehnologija i mogućnosti bitno se ne razlikuju od kriopohrane stanica i spermija te se vjeruje da će i ovaj postupak ubrzo biti dostupan.
Kriopohranjeni (“zamrznuti”) zameci i jajne stanice praktički se mogu čuvati neograničeno dugo. Kriobiologija i pohrana zametaka uvedena je još davnih 80-ih godina, a prije nekoliko godina čak su i mediji izvijestili o rođenju djeteta iz zamrznutih zametaka koji su bili pohranjeni više od 20 godina. Čitava trudnoća protekla je uredno, a na svijet je donesena zdrava beba, u terminu.
Suvremena tehnologija kriopohrane superiorna je onoj iz 80-ih godina, pa i sami možemo pretpostaviti da očuvanje kriopohranjenog materijala praktički nije vremenski ograničeno. Jednaki uvjeti vrijede i za jajne stanice (postupak je vrlo sličan onome za zametke), a i za tkivo testisa, pa s te strane nema nikakve bojazni.
Metode očuvanja plodnosti mogu se primijeniti praktički kod svih bolesti.

3

Kako bismo pomaknuli biološki sat, pojavila se i opcija zamrzavanja jajnih stanica. Postoji li dobna granica do koje bi se trebalo podvrgnuti tom postupku?

Zamrzavanje jajnih stanica u smislu pomicanja biološkog sata (tzv. social freezing) noviji je trend koji dolazi iz razvijenih zemalja Zapada kao opcija kojom se nastoji sačuvati biološki materijal za kasniju reprodukciju. Ti su trendovi primarno posljedica socioekonomskih razloga, za razliku od onkofertilitetnih postupaka koji su primarno nastali iz medicinskih razloga. Tehnički gledano, jajne se stanice mogu zamrznuti u bilo kojem trenutku tijekom reproduktivne dobi žene, ali je iz više razloga jasno da je smisao i postupak pohranjivanja najbolji u periodu najveće plodnosti – dakle, u kasnim dvadesetim odnosno ranim tridesetim godinama života. Struka smatra da zamrzavanje jajnih stanica do 36 godina života ima najpovoljniji učinak u smislu kasnijeg uspjeha i komplikacija, pa se na neki način svi u svijetu drže tog pravila. Naravno, i tu postoje individualne varijacije te se, kad je riječ o dobi iznad 36 godina, treba individualno procijeniti, i to na temelju niza kliničkih, hormonskih i biokemijskih pretraga, kako bi se izbjeglo nepotrebno izlaganje samom postupku.

Dr. Milan Mazalin

Specijalist opće medicine, Ordinacija opće medicine Milan Mazalin

OVO SU ODGOVORI NA PET NAJČEŠĆIH PITANJA U MOJOJ KLINIČKOJ PRAKSI
1

Zašto je za kardiovaskularne bolesnike tako važno svakodnevno uzimanje terapije?

Kardiovaskularne bolesti vodeći su uzrok smrtnosti u Hrvatskoj i svijetu, a kao što im samo ime kaže, to su bolesti srca i krvnih žila, uključujući mozak i moždani krvožilni sustav. U podlozi svih tih bolesti najčešće su aterosklerotske promjene na krvnim žilama. Posebno važnu ulogu u kardiovaskularnim bolestima ima povišen krvni tlak, koji predstavlja zasebnu bolest, ali i važan rizični faktor za nastanak drugih kardiovaskularnih bolesti, prije svega srčanog i moždanog udara. Budući da kardiovaskularne bolesti mogu dovesti do smanjenja kvalitete života, invalidnosti, a često i smrti, njihovu otkrivanju i liječenju treba pristupati krajnje odgovorno. Kontrola čimbenika rizika kao što su prehrana, tjelesna aktivnost, upotreba duhanskih proizvoda i stres može smanjiti rizik od kardiovaskularnih bolesti. Nažalost, to često nije dovoljno i potrebna je trajna medikamentozna terapija. Kako se radi o različitim bolestima koje mogu biti različite težine, u terapiju se uključuje jedan ili više lijekova. Vrsta, jačina i način uzimanja terapije prilagođava se svakom pojedinačnom slučaju. U većini slučajeva kontrolira se rizične faktore (tlak, zgrušavanje krvi, masnoće u krvi…) ili se utječe na određene fiziološke funkcija (regulacija srčanog ritma, kontraktilnost miokarda…).

Za držanje bolesti pod kontrolom izuzetno je važno redovito i pravilno uzimanje terapije, onako kako je preporučio liječnik. Postoje lijekovi za koje nije presudno kada se uzimaju, ali za neke je izuzetno važno kada se i kako uzimaju, bilo da se radi o dobu dana, hrani ili istovremenom uzimanju drugih lijekova. Samoinicijativna korekcija terapije može biti vrlo opasna. Čest je slučaj da pacijenti neopravdano sami smanjuju doze lijekova i tu nastaje problem jer lijek u preniskoj dozi ne postiže željeni terapijski efekt, a pacijent je nepotrebno izložen mogućim nuspojavama. Stoga je nužno svaku promjenu terapije dogovoriti sa svojim liječnikom, otvoreno iznijeti svoje primjedbe na terapiju te prepustiti liječniku da, ako postoji mogućnost i medicinska opravdanost, terapiju modificira. 
Jedino se redovitim uzimanjem terapije u odgovarajućoj dozi i na odgovarajući način može postići željeni rezultat. Američko udruženje za srce (AHA) svojedobno je objavilo da za srčane bolesnike najveća prijetnja nisu ni stres ni masna hrana, nego neispravno i neredovito uzimanje lijekova s obzirom na to da je jedno istraživanje pokazalo da neredovito uzimanje lijekova može udvostručiti rizik od srčanog i moždanog udara ili drugih kardiovaskularnih bolesti.

2

Što učiniti kad netko osjeti nuspojave nekog lijeka? Kada se javiti liječniku zbog neke nuspojave, kada odmah prestati uzimati lijek, a u kojem ga se slučaju nikako ne smije prestati uzimati? 

Većina lijekova može u određenom postotku izazvati neku nuspojavu, od onih sasvim blagih do životno ugrožavajućih. Prilikom propisivanja terapije glavni moto je ne štetiti pacijentu, što često znači da se moraju pažljivo odmjeriti korisni učinci s jedne strane i moguće nuspojave s druge. Procjena tog odnosa jedno je od glavnih pitanja koja se postavljaju prilikom ispitivanja i registracije pojedinih lijekova. 
Ako se radi o jakim nuspojavama, prije svega jakoj alergijskoj reakciji, koja može biti vitalno ugrožavajuća, treba odmah prestati uzimati lijek i potražiti stručnu pomoć. Ako se radi o blažim tegobama, može se pokušati s odgovarajućom zamjenom terapije. Ako nema alternativnog lijeka, treba procijeniti nužnost terapije u odnosu na nuspojave. Treba napomenuti da neke nuspojave mogu biti prolazne te se nakon nekog vremena ublaže ili potpuno nestanu. Primjer može biti metformin, vrlo koristan lijek za liječenje dijabetesa, koji kod mnogih izaziva gastrične tegobe. Kod većine se one postupno smanje s vremenom, ali kod nekih budu toliko neugodne da se terapija mora promijeniti. Ponekad se uvođenje novog lijeka može poklopiti s pojavom neke tegobe koja nije posljedica samog lijeka, pa se terapija neopravdano dovede u pitanje. Zato je važno pažljivo analizirati svaki slučaj potencijalnih nuspojava. Nije rijetkost da su tegobe posljedica autosugestije izazvane čitanjem mogućih nuspojava u uputi o lijeku ili iskustvima ljudi iz naše okoline. 
No, bez obzira na uzrok nuspojava, preporučuje se prestanak uzimanja lijeka do konzultacije s liječnikom kako bi se izbjegle moguće neželjene posljedice. 
Lijek ne bi trebalo prestati uzimati samo ako vas je liječnik upozorio na određenu nuspojavu i smatra da vas ona ne može ugroziti, a da je lijek važan za vaše liječenje. Bez obzira na to jesu li nuspojave blage ili jake, objektivne ili subjektivne, treba ih reći svojem liječniku kako bi se donijela najprihvatljivija odluka o liječenju te kako bi on mogao to prijaviti Agenciji za ispitivanje lijekova, čime se proširuju znanja o djelovanju pojedinih lijekova i određuje njihovo pozicioniranje u terapijskim protokolima.

3

Zašto je važno paziti na interakcije lijekova s hranom ili s drugim lijekovima? Što se može dogoditi ako na to ne pazimo? 

Starenje stanovništva i razvoj medicine posljednjih su desetljeća doveli su do korištenja sve većeg broja lijekova. Razni lijekovi, poglavito ako se uzimaju zajedno, mogu stupiti u međusobnu interakciju dovodeći do pojava koje pojedinačno ne izazivaju. Ako tim, sve brojnijim lijekovima dodamo i sve prisutnije bezreceptne lijekove i dodatke prehrani, ali i određene vrste hrane, dolazimo do brojnih, često i nedovoljno poznatih interakcija. Interakcije mogu biti poželjne, kada lijekovi sinergijskim djelovanjem polučuju bolje efekte nego sami. Primjerice antibiotik amoksicilin i klavulanska kiselina zajedno imaju znatno bolje antibakterijsko djelovanje. Ipak, češće su te interakcije neželjene, pa i štetne. Može doći od promjene koncentracije lijeka u krvi, njegove apsorpcije iz probavnog sustava i farmakološkog djelovanja, ali i različitih toksičnih reakcija koje mogu ugroziti zdravlje i život. O tim interakcijama sve se više, ali još uvijek nedovoljno zna. Međusobna djelovanja mogu biti različita i na njih može utjecati niz poznatih, ali i nepoznatih faktora. Zato je važan razgovor s liječnikom, medicinskom sestrom i ljekarnikom, a korisno je i uvijek kupovati u istoj ljekarni, gdje se u prisnijem odnosu mogu prokomentirati moguće interakcije lijekova, ali i bezreceptnih lijekova i dodataka prehrani koji se tu kupuju.
Kao ilustraciju mogućih interakcija može se navesti nekoliko tipičnih primjera. Uzimanje lijeka simvastatina (za snižavanje razine masnoća) s preparatima kalija može dovesti do hiperkalemije, pa su potrebne češće laboratorijske kontrole. Često se olako uzimaju biljni pripravci, koje se neopravdano smatra bezopasnima te se zaboravlja na njihove moguće interakcije s lijekovima. Na primjer, zajedničko uzimanje nesteroidnih antireumatika s preparatima ginka povećava rizik od krvarenja, a gospina trava pojačava djelovanje sedativa i antidepresiva, pa je tu kombinaciju bolje izbjeći. 
Ne treba smetnuti s uma ni da određena hrana može jako utjecati na djelovanje pojedinih lijekova. Primjerice, sok od grejpa pojačava djelovanje sedativa. Mlijeko i mliječni proizvodi, zbog kalcija u svojem sastavu, smanjuju resorpciju nekih antibiotika, pa ih se može konzumirati u razmaku od barem dva sata. Još važniji je slučaj s varfarinom, lijekom protiv zgrušavanja krvi čije djelovanje mora biti precizno regulirano. Hrana bogata vitaminom K (npr. zeleno povrće, žumanjak) može smanjiti njegovo djelovanje dok ga neka druga (npr. češnjak, luk, paprika, agrumi) može pojačati. Stoga su kod terapije varfarinom nužni kontrolirana prehrana i redovite laboratorijske kontrole uz titraciju terapije. Interakcije ne trebaju izazivati paranoični strah, ali su informiranost i pridržavanje savjeta stručnjaka najbolji način da se izbjegnu nepotrebne neugodnosti.

4

Sve veći broj, i to ne samo starijih ljudi, žali se da zaboravljaju gdje su nešto stavili, po što su krenuli, kako se netko zove. Kako to da zaboravljivost postaje raširena pojava?

Posljednjih godina sve se češće susrećemo s ljudima koji se žale na pojačanu zaboravljivost. Pojava je to koja se uobičajeno javlja u starijoj životnoj dobi, ali danas to postaje raširena pojava kod mlađih, pa i vrlo mladih ljudi. Jedan od razloga je i sve agresivnija izloženost brojnim važnim i nevažnim informacijama (mediji, propaganda, moderni trendovi življenja…). One opterećuju naš mozak i potiskuju ranije primljene informacije. U toj bujici informacija teško je u svakom trenutku selektirati i u pamćenje pohraniti one koje za nas imaju osobnu važnost. 
Velika dostupnost informacija stvara osjećaj da smo građani svijeta koji sudjeluju u svim važnim zbivanjima i slijede sve aktualne trendove. U mnogim situacijama to i nije loše, ali loša strana tog vrtloga informacija je otežano fokusiranje na bitne informacije, važne za naše vlastito funkcioniranje i privatni život. Aktualna situacija s pandemijom i potresom u zagrebačkoj regiji dovela je do dodatnog psihičkog opterećenja, što u znatnoj mjeri može pojačati zaboravljivost i otežati koncentraciju. Nije se lako oduprijeti modernim civilizacijskim tokovima, a pogotovo konkretnoj situaciji, ali sagledavanjem tih pojava lakše je prihvatiti te tegobe i pokušati se nositi s njima. Korisno je i osvještavanje tih pojava uz nastojanje da se pozornost više fokusira na vlastiti život, da se pokuša razlučiti bitno od nebitnoga i da se životna energija usmjeri na ljude i stvari koji su nama važni. Naravno, zaboravljivost nije posljedica samo modernog načina života nego može biti i simptom nekih ozbiljnih bolesti, primjerice cerebrovaskularne bolesti, senilne demencije, Alzheimerove bolesti, depresije i niza drugih. Stoga se kod pojave značajnije i dugotrajnije zaboravljivosti treba obratiti liječniku kako bi se pregledom, a po potrebi i daljnjom obradom, utvrdio pravi uzrok i u skladu s time odredilo odgovarajuće liječenje.

5

Dva mjeseca izolacije, smanjeno kretanje i zatvorene teretane ostavili su trag na tjelesnoj formi, težini i, općenito, izgledu. Ljeto je pred vratima i trebali bismo se brzo vratiti u formu. Mogu li u tome pomoći proteinski napici za sportaše?

Pojačani napori sportaša zahtijevaju odgovarajuću prehranu, a time su posebno zaokupljeni oni koji žele “nabildati” mišiće. Za njihovu izgradnju nužni su proteini koje treba unositi pravilnom prehranom i izborom namirnica bogatih proteinima. Posebno su pogodni meso (prije svega riba i bijelo meso peradi), mliječni proizvodi (sirutka i posni proizvodi) i jaja (bjelanjak). U želji da se što brže i lakše poveća mišićna masa često se nasjeda na priče koje kruže u teretanama o raznim “čudotvornim” dodacima prehrani. Tu treba biti vrlo oprezan jer savjete često daju nestručne osobe koje koriste neprovjerene informacije. Među sportašima, proteinski su preparati najčešće korišteni dodaci prehrani. Ne postoje egzaktna istraživanja koja bi pokazala koliko su veće količine proteina potrebne sportašima u odnosu na uobičajenih 0,8 grama po kilogramu tjelesne mase. Potreba za uzimanjem dodatnih količina proteina ovisi prije svega o naporima i težini treninga kojima se izlažete, mogu se kretati od 1 do 1,5 grama (maksimalno 2,2 g) po kilogramu tjelesne težine, a tek u posebnim slučajevima do 3 grama po kilogramu tjelesne težine. Proteine treba unositi redovito u odgovarajućoj količini jer se ne mogu stvarati rezerve, a suvišni proteini pretvaraju se u masne naslage, koje baš nisu poželjne. Osim toga, prevelike količine proteina predstavljaju nepotrebno opterećenje za bubrege, stoga bi u rekreativnom bavljenju sportom bilo dovoljno unos proteina osigurati pravilnom i uravnoteženom prehranom. Oni ambiciozniji, koji se izlažu zahtjevnijim fizičkim aktivnostima, svakako bi se trebali posavjetovati s liječnikom, nutricionistom i stručnim trenerom koji će moći procijeniti njihove osobne potrebe.

Dr. Šime Mijić

Specijalist fizijatar – reumatolog Poliklinika Faktor Zdravlje, član Američkog društva za reumatologiju

OVO SU ODGOVORI NA ŠEST NAJČEŠĆIH PITANJA U MOJOJ KLINIČKOJ PRAKSI
1

Zašto osjećamo grčeve nakon tjelovježbe i kako ih spriječiti? Jesu li grčevi normalni nakon vježbanja?

Grčevi, spazmi ili krampi česta su pojava, a uzroci su mnogostruki. Do grčeva dolazi kako pri fizičkom radu, kao što je vježbanje, tako i tijekom hormonalnih promjena, psihičkih napetosti, ali i mirovanja, spontano, bez jasnog razloga.

Zapravo, grčevi se često pojavljuju i kod osoba koje su manje aktivne ili kada miruju između aktivnosti. Njihova nepredvidljivost u karakteru i intenzitetu izaziva strah i neizvjesnost. Starijim osobama često se javljaju noću, u snu. Sportašima predstavljaju velik problem jer prilikom zahtjevnih sportskih aktivnosti nastaju grčevi, odnosno spazmi, koji ih udaljavaju sa sportskih terena. 
Grč, odnosno bolna kontrakcija mišića nastaje kao nestabilnost neuromuskularne spojnice ili u samoj strukturi mišića zbog narušenog unutrašnjeg miljea. Poznato nam je da dehidracija i promjena u elektrolitskoj ravnoteži, odnosno količina elektrolita igraju važnu ulogu. 
No, odgovor nije uvijek tako jednostavan te niz drugih čimbenika ima važnu ulogu, od sindroma prenaprezanja do zadovoljstva radnim mjestom, sve u sklopu biopsihosocijalnog modela bolesti.

Kako bismo izbjegli ili ublažili grčeve, bitno je redovito piti tekućinu i održavati optimalan balans elektrolita u tijelu, od kojih bih izdvojio magnezij. Nikad ne smijemo zaboraviti da su zagrijavanje i istezanje najbitniji dijelovi tjelovježbe. U suprotnom možemo zadobiti i puno ozbiljnije ozljede i simptome od grčeva. Vježbanje koje je programirano i strukturirano s jasnim ciljem može pomoći u kontroli fenomena kao što su grčevi.

2

Što povećava rizik od artritisa i kako ga najbolje liječiti?

Upalne reumatske bolesti kao što su reumatoidni artritis, psorijatični artritis, ankilozantni spondilitis, reaktivni artritis i mnoge druge oblici su sistemskih upalnih artritisa. Neki od njih imaju jasne spolne razlike. Najčešći je reumatoidni artritis, koji je autoimuna bolest – ne samo zglobova nego i drugih organa u tijelu. Imunološki sustav osobe napada tkiva i organe, najvidljivije na zglobovima, na kojima izaziva deformitete, odnosno erozije. Kronična upala uzrokovana artritisom izaziva promjene u kardiovaskularnom, plućnom i hematološkom sustavu, ali i drugim organima. Točan uzrok nije poznat, no genetska predispozicija ima važnu ulogu, što pokazuje glavni sustav tkivne kompatibilnosti. Zna se da pušenje, ali i virusne i bakterijske infekcije imaju ulogu okidača. Rano liječenje je neobično važno, što uključuje rano postavljanje dijagnoze. Dio pacijenata nema specifične markere u krvi, a ipak imaju reumatoidni ili druge vrste artritisa. Tada je dijagnostika nešto složenija te uključuje diferentne pretrage. Osobe koje su pretile, koje puše, koje imaju neke druge bolesti, primjerice dijabetes i poremećaj rada štitnjače, često imaju i niz drugih simptoma. Nužni su redovito uzimanje lijekova, fizikalna terapija i promjena životnih navika. Katkad je potrebna i kirurška intervencija. No, ranim postavljanjem dijagnoze te dobrom kontrolom standardnih modificirajućih lijekova i novijih bioloških lijekova nepovoljni se tijek bolesti sprečava. Obratite se svojem obiteljskom liječniku i specijalistu fizijatru reumatologu.

3

Kako dolazi do oštećenja diska u kralježnici i kakvo je liječenje potrebno?

Oštećenje intervertebralnog diska najčešće je prirodni proces. Disk se sastoji od mekane jezgre i prstenastog fibroznog vanjskog ovoja. Herniju diska dijelimo na protruziju, ekstruziju i sekvestraciju, a može nastati radi akutne traume ili sindroma prenaprezanja. Mnoge upalne, metaboličke i kongenitalno razvojne promjene imaju značajnu ulogu u patologiji diska. Najčešći je ipak složeni proces interakcije više čimbenika. Cervikalna i lumbalna kralježnica često su zahvaćene postupnim povećanjem simptomatske patologije diska tijekom radno produktivne dobi, a kasnije nastupaju i ostale promjene na kralježnici te se simptomi i kauzalitet mijenjaju. Oštećeni disk s vremenom često atrofira, zbog čega simptomi spontano regrediraju, ali dio pacijenata razvije kronične bolove. Većina pacijenata oporavi se sama unutar nekoliko mjeseci, ponekad i prije. Razne nestručne osobe tu vide svoju šansu te zavaravaju pacijenta koji pristaje na sve. Izbjegavajte manipulacije i nedokazane tretmane, obratite se prije svega specijalistu fizijatru. Operacija je nužna u slučaju naglog i progresivnog senzomotornog deficita koji se prezentira kao nemogućnost kontrole stolice i mokrenja, slabost u ekstremitetima uz trnce i bolnost te smanjene reflekse. Uzroci mogu biti i maligne, traumatske ili infektivne prirode. Razvoj kroničnih bolnih simptoma s teškim oštećenjem funkcija zahtijeva složeno liječenje. Međutim, većina pacijenata uspješno ublažava bol konzervativnim metodama kao što su primjena analgetika i anksiolitika, hladnih ili toplih obloga, topičkih preparata. Nužne su rana mobilizacija i fizikalna terapija u sklopu rehabilitacijske medicine.

4

Dogodilo mi se da nisam mogao disati i stezalo me u prsima, a poslali su me fizijatru reumatologu. Zašto?

Mnoštvo je pacijenata koji se žale na bolove i grčeve u trupu ili specifično prsnom košu, pa se, nakon posjeta kardiologu i gastrologu, naposljetku nađu u mojoj fizijatrijsko-reumatološkoj ordinaciji. Ono što je bitno razumjeti jest da je naš trup mjesto susretanja velikog broja sustava i organa koji utječu jedni na druge. Strukture medijastinuma, u kojima se, osim srca i velikih krvnih žila, nalaze pluća, poplućnice, porebrice, ali i jednjak, želudac i dijafragma, u međusobnom su suodnosu. Ako tome pridodamo mišićno-koštani sustav kralježnice, rebara, prsne kosti i kostohondralnih spojeva, sve se dodatno usložnjava. Tako se nerijetko dogodi da poremećaj u jednom dijelu trupa rezultira neugodnim simptomima u sasvim drugom dijelu, što je takozvana prenesena, odnosno referirajuća bol. Potvrditi dijagnozu, često znači i niz negativnih rezultata na tom putu. Kada je jasno da simptome ne izazivaju bolesti, primjerice, kardiovaskularnog sustava, osobu je potrebno poslati specijalistu fizijatrije i reumatologije, koji će jasno utvrditi o kojim je promjenama riječ i kakvu je terapiju potrebno primijeniti za ublažavanje ili liječenje problema i eventualnu prevenciju u budućnosti.

Kod takvih je problema važno reagirati na vrijeme jer neki od bolova mogu prerasti u vrlo neugodna iskustva, kada je osoba sasvim onesposobljena samostalno obavljati neke poslove. Tada se javljaju i nepovjerenje u samoga sebe, izbjegavanje aktivnosti i kineziofobija. Takvo stanje vodi prema paničnim napadajima i anksioznosti. U takvom, začaranom krugu važna je suradnja specijalista fizijatra s drugim strukama kako bismo osigurali povratak pacijenta svakodnevnim životnim aktivnostima.

5

5. Koji su uzroci križobolje i kada se javiti liječniku?

Križobolja ima mnogo uzroka koji gotovo pokrivaju svu medicinsku patologiju, ali u većini slučajeva dobro će reagirati na konzervativne mjere tijekom kraćeg vremenskog razdoblja. Među tim mjerama su kratkotrajno mirovanje i umjerena odnosno tolerirajuća aktivnost. Od lijekova se u tim slučajevima koriste lokalni ili sistemski analgetici, opioidi i topli oblozi, dok se miorelaksansi i glukokortikoidi prepisuju samo u indiciranim slučajevima. Ako kroz kraći vremenski ne dođe do poboljšanja, onda se javite svome liječniku.
Ozbiljnu patologiju sugerira ako osim boli osjetite i ove znakove:

  • noćna bol koja remeti san
  • povišena temperature
  • infekcija
  • bol u nozi osobito ako je praćena gubitkom refleksa
  • smetnje stolice i mokrenja
  • značajna trauma
  • manja trauma kod osteoporoze
  • sumnja na karcinom
  • gubitak težine
  • križobolja kod djece

Iz navedenog jasno vam je da vas mora pregledati liječnik specijalist.

6

Kada trebam doktoru zbog boli u mišićima?

Čest razlog posjeta fizijatru-reumatologu je mišićna i koštana bolnost. Jasno je da blage i prolazne boli ne treba katastrofizirati, ali ipak složena interakcija mišićnih, koštanozglobnih i neurovaskularnih struktura zahtijeva pregled liječnika, te dijagnostiku i liječenje. U ovim slučajevima javite se liječniku:

  • ako imate ograničenje pokreta sa ili bez poznate traume
  • ako je prisutna oteklina
  • ako je prisutna promjena boje kože ili osip
  • ako imate promjenu osjeta
  • ako osjetite referirajuću bol ili bol na provokaciju
  • ako imate slabost
  • ako imate neke sistemske tegobe uz bolnost u mišićima
  • ako imate konstitucijske promjene kao što je gubitak tjelesne mase, znojenje, umor
  • ako imate patologiju nekog drugog organa ili organskog sustava

Zanimljivo je da su među najčešćim bolnim fenomenima – takozvani miofascijalni bolni sindromi koje možemo umanjiti:

  • masažom
  • relaksacijom
  • fizikalnim terapijama
  • lokalnim antireumaticima
  • kvalitetnom prehranom i adekvatnom hidracijom

Međutim, u svakom slučaju ako osjetite bol, slabost i gubitak osjeta ili slične simptome javite se svom liječniku specijalisti fizijatru.

Dr. Borka Pezo Nikolić

Subspecijalist kardiolog, Klinika za bolesti srca i krvnih zila, KBC Zagreb

OVO SU ODGOVORI NA TRI NAJČEŠĆA PITANJA U MOJOJ KLINIČKOJ PRAKSI
1

U kojim je slučajevima najbolji ishod liječenja?

Najvažnije je u ambulanti pacijentu objasniti sve opcije i dati mu cjelovit uvid u njegovu situaciju, a zatim donijeti i neku vrstu zajedničke odluke. Suvremena medicina sve više teži tome da se pacijent aktivno uključi u proces odlučivanja. Tako informiran pacijent postaje sudionik vlastitog liječenja i konačni će rezultat sigurno biti bolji. Veća je vjerojatnost da će pacijent koji je informiran o važnostima trajne terapije uzimati lijek redovito nego onaj koji o tome nije informiran.

To pokazuju i podaci istraživanja koje je 2008. proveo Referentni centar za farmakologiju Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, prema kojima gotovo 60% Hrvata podigne propisani lijek u ljekarni, ali ga ne pije. Oko 41% njih nije bilo dovoljno ustrajno u uzimanju trajne terapije, a razlozi koje su naveli, poput zaboravnosti, odsutnosti od kuće i sličnog, govore u prilog tome da pacijenti očito nisu bili dovoljno upućeni u važnost redovitog uzimanja terapije, niti svjesni mogućih fatalnih posljedica. Isto je istraživanje pokazalo da je skupina ispitanika koja je bila neredovita u uzimanju lijekova imala više simptoma bolesti, poput umora, bolova, nesanice, tjeskobe i drugih teškoća. Dodamo li tome da su istraživanja pokazala da godišnje na području Europske unije oko 200.000 ljudi umire zbog neuzimanja ili nepravilnog uzimanja propisane terapije, jasno je koliko je važno da pacijent bude dobro informiran o tome što za njega može značiti ako se ne pridržava terapije i savjeta liječnika. Zaboravnost i nonšalantnost prema trajnoj terapiji kronične bolesnike doslovno mogu stajati života.

2

Trebam li terapiju za tlak piti doživotno?

Pacijenti me često pitaju hoće li terapiju za tlak morati piti doživotno. Naime, prilično je raširena pogrešna percepcija da će tlak, kada se jednom normalizira, ostati takav i bez terapije. To, naravno, nije točno. Kao što svakodnevno moramo jesti i piti da bismo preživjeli, tako svakodnevno moramo uzimati i terapiju da bismo preživjeli. Ako je prestanemo uzimati, ona će za neko vrijeme prestati djelovati i život pacijenta opet će biti ugrožen jer će se tlak vratiti na prijašnje visoke vrijednosti. Svojim pacijenticama u ambulanti često znam reći da će na to pitanje najlakše dobiti odgovor ako zamisle što bi se dogodilo da svoju sijedu kosu prestanu prekrivati bojom.

Dakle, upamtite da djelovanje lijekova prestaje ako se ne uzimaju te da svatko tko ima visok tlak mora trajno piti lijekove. Naravno, postoje neki lijekovi koje uzimamo po potrebi, primjerice paracetamol ako imamo previsoku temperaturu ili antibiotik, a ponekad možemo uzeti i anksiolitik ako osjećamo da smo pod velikim stresom, no lijekovi za tlak ne pripadaju u skupinu onih koji se uzimaju samo povremeno.

3

Jesu li novi lijekovi za razrjeđivanje krvi sigurni? 

Druga skupina lijekova koja uvijek stvara prijepor među pacijentima je antikoagulanta terapija ili lijekovi za razrjeđivanje krvi. Najčešće primjenjuju radi prevencije moždanog udara kod bolesnika s fibrilacijom atrija.
Pacijentima su otprije poznati lijekovi za razrjeđivanje krvi čije se djelovanje tijekom uzimanja mora pratiti redovitim vađenjem krvi kako bi se vidjelo je li lijek u takozvanoj terapijskoj širini, rasponu u kojem je prisutna odgovarajuća učinkovitost. Ta skupina lijekova ima i značajnu interakciju s nekim drugim lijekovima i s nekom hranom, posebno onom lisnatom, bogatom vitaminom K. U posljednjih nekoliko godina na tržištu je i skupina novih oralnih antikoagulansa koji nemaju takve interakcije te nisu potrebne analize krvi kako bi se provjerio njihov učinak jer je on stabilan. Jako je važno naglasiti da je i uzimanje takvih lijekova kod fibrilacije atrija trajno te se moraju uzimati u propisanoj dozi.
Pacijenti su često zabrinuti pitajući se djeluje li takav lijek jer su naviknuli na kontrolu parametara iz krvi i ponekad su potrebna brojna liječnička objašnjenja kako bi ih se uvjerilo da su sigurni. Osim toga, u strahu od krvarenja nerijetko ih muči i postoji li antidot za takve lijekove. Ova skupina lijekova ima bitno manje komplikacija od starog lijeka i manji rizik od krvarenja, a jedan od ukupno tri takva lijeka dostupna na našem tržištu ima i protulijek.

Sva dosadašnja istraživanja pokazala su da nova generacija antikoagulansa ima i bolju učinkovitost u sprečavanju moždanog udara i veću sigurnost od krvarenja od prijašnje generacije lijekova protiv zgrušavanja krvi kod pacijenata s fibrilacijom atrija. Upravo na temelju svih istraživanja, registracijskih studija lijekova i analiza podataka iz stvarnog života, prikupljenih u velikim registrima kako Europe tako i Sjedinjenih Američkih Država, u posljednjih deset godina, ovi lijekovi u kardiološkim smjernicama danas imaju prednost u sprečavanju nastanka moždanog udara u odnosu na varfarin. Naravno, prije svega se treba posavjetovati sa svojim liječnikom. Ne smijemo poslati krivu poruku; i dalje će biti onih pacijenata čija dijagnoza ili stanje, nažalost, onemogućavaju primjenu novih oralnih antikoagulansa.

Dr. Darko Marčinko

Psihijatar, psihoanalitički i obiteljski psihoterapeut, profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, predstojnik Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb

OVO SU ODGOVORI NA TRI NAJČEŠĆA PITANJA U MOJOJ KLINIČKOJ PRAKSI
1

Što su prioriteti u očuvanju psihičkog zdravlja u doba pandemije?

Pandemija stvara pojačanu tjeskobu velikog dijela populacije. Psihička neizvjesnost, nesigurnost i suočavanje s temeljno nevidljivim problemom, koji se ne može precizno detektirati bez provođenja specifičnih testova, dodatno povećava psihički distres. Prioriteti u očuvanju psihičkog zdravlja u doba pandemije uključuju rad na prevladavanju negativnih posljedica pandemije na osobnoj, obiteljskoj i profesionalnoj razini. Pritom, optimalna komunikacija i empatijska atmosfera u međuljudskim odnosima mogu značajno pomoći u prevladavanju problema i koncentriranju na pozitivne aspekte funkcioniranja. Nemojmo zaboraviti da uz svaki distres postoji i faktor našeg odgovora, naša izdržljivost (rezilijencija). Pandemija je pokazala da su zdravstveni profesionalci pravovremeno i pozitivno reagirali te su svojim primjerom dali pozitivan poticaj i ostatku populacije.

2

Koje su preporuke za očuvanje psihičkog zdravlja u svakodnevnom radu?

Preporuke za očuvanje psihičkog zdravlja u svakodnevnom radu uključuju rano prepoznavanje psihičkih simptoma u općoj populaciji i rad s rizičnim skupinama. Pritom se ističe važnost koncepta salutogeneze (poticanja zdravlja), kao i posttraumatskog rasta, kao rezultat uspješnog rada na mentalnim potencijalima nakon krize i trauma. Stres kod ljudi obično stvara tzv. psihološku regresiju u kojoj mogu prevladati manje zreli mehanizmi obrane od onih koje je osoba prije koristila. Bitno je naglasiti da svaka kriza i stres trebaju biti shvaćeni i kao izazov.

Stres, osim što ima negativnu komponentu (tzv. negativni stres ili distres), ima i pozitivnu komponentu. Pozitivni stres, koji se povezuje uz pojam rezilijencije, omogućava nam da uz dobru analizu problemskih situacija radimo na rješenjima. Rješenja se razvijaju na individualnoj razini (naša ličnost), ali i na grupnoj razini, gdje optimalna komunikacija nudi okvir i temelj za uspješan rad na brojnim procesima rješavanja problema. U komunikaciji treba nastojati uključiti i prepoznavanje mehanizama odgovornih za ponašanje neke osobe, koje ide od površinske, ponašajne razine, koja je lakše vidljiva, prema dubinskoj razini (izvan zone svjesnog!), koja je kompleksnija i za čije je tumačenje potrebno poznavanje psihodinamike.

3

Koliko u usporedbi s drugim zemljama u Hrvatskoj ljudi stigmatiziraju osobe sa psihičkim teškoćama?

U Hrvatskoj se bilježi pozitivan pomak u smanjenju stigmatizacije ljudi koji traže psihijatrijsku pomoć. Sve je više mjesta na koja se ljudi sa psihičkim smetnjama mogu javiti. U novije vrijeme, kada su pritisci na građane sve veći, raste i pojavnost psihičkih kriza. Važno je naglasiti da je prognoza izlječenja, ako se osoba javi za pomoć ranije, znatno bolja nego kada se javi u kasnoj fazi psihičke krize ili psihičkog poremećaja. Svako medijsko nastojanje da se prikaže istina o nastanku i liječenju psihičkih poremećaja je korisno. Istraživanja smatraju da je nedostatak informacija o nastanku i liječenju psihičkih poremećaja jedan od glavnih faktora slabog javljanja na liječenje.

Znači, istina u medijskim napisima i tekstovima važan je faktor u borbi protiv stigme koju psihički poremećaji još nose. Važno je naglasiti da blaži i srednje teški psihički poremećaji utječu negativno na jedan dio ličnosti osobe koja pati od nekog takvog poremećaja, a ostali, kreativni dijelovi ličnosti mogu ostati očuvani. Samo vrlo teški oblici psihičkih poremećaja devastiraju većinu kapaciteta ličnosti, ali to je rijetko. Stoga je vrlo bitno osobi koja pati od psihičkog poremećaja dopustiti da dobije adekvatnu pomoć i nastavi razvijati kreativne dijelove ličnosti, koje poremećaj često prikrije. Što je manja stigma prema prepoznavanju i liječenju psihičkih poremećaja to je društvo na višem stupnju razvoja.

Dr. Dražen Šebetić

Internist i kardiolog, Poliklinika Šebetić

OVO SU ODGOVORI NA TRI NAJČEŠĆA PITANJA U MOJOJ KLINIČKOJ PRAKSI
1

Kako visoke temperature djeluju na srčane bolesnike i treba li ljeti prilagođavati terapiju?

Pri visokim temperaturama bolje se osjećaju bolesnici s koronarnom bolesti (stabilna angina pektoris), a lošije bolesnici s različitim oblicima srčanog popuštanja. Oni koji boluju od povišenog tlaka često zbog jačeg pada tlaka pri visokim temperaturama moraju smanjivati postojeću terapiju, ali to moraju činiti uvijek u dogovoru s liječnikom.

2

Zašto je u terapiji srčanih bolesnika važna acetilsalicilna kiselina?

Acetilsalicilna kiselina je važna jer sprečava agregaciju ili nakupljanje trombocita na stijenkama arterija promijenjenih procesom ateroskleroze.

3

Kako se srčani udar razlikuje od srčanog zastoja i što povećava njihov rizik?

Srčani udar nastupa kao posljedica začepljenja jedne od koronarnih arterija, najčešće trombom ili ugruškom na podlozi aterosklerotskog plaka. To je po život opasno stanje koje za posljedicu, među ostalim, može imati i srčani zastoj ili arest srca. Faktori rizika za srčani udar su povišeni tlak, šećerna bolest, pušenje, debljina u predjelu struka, povišena razina ukupnog i lošeg kolesterola te genetsko naslijeđe.

Vedrana Dučkić

Magistra nutricionizma, Nu3vex savjetovalište

OVO SU ODGOVORI NA TRI NAJČEŠĆA PITANJA U MOJOJ PRAKSI
1

KOLIKO TEKUĆINE TREBAM PITI I MOGU LI PRETJERATI S UNOSOM VODE?

Voda je prijeko potrebna za održavanje zdravlja i različitih biokemijskih procesa u tijelu. Čini u prosjeku oko 60% ukupne tjelesne mase, ovisno o dobi i spolu. Trebamo težiti optimalnoj količini, tzv. euhidraciji; ravnoteži količine unutarstanične i izvanstanične tekućine.
S pojavom različitih stanja i bolesti, osobito kada se radi o oboljenjima bubrega i srca, ili kada je tjelesna aktivnost visokog intenziteta, kao i za visokih temperatura okoliša, naša se potreba za tekućinom mijenja i remeti se ravnoteža vode u tijelu, pa je potreban oprez kako bi se izbjeglo stanje hipohidracije ili dehidracije.

Kad je riječ o zdravim odraslim osobama, ženama je potrebno u prosjeku oko dvije litre tekućine dnevno, a muškarcima dvije i pol litre i više. Stvarne individualne potrebe razlikuju se s obzirom na dob, zdravstveno stanje, ukupne energetske potrebe i razinu tjelesne aktivnosti, a važnu ulogu ima i temperatura okoliša, pa se unos tekućine treba prilagođavati.
Potrebe se mogu okvirno izračunati i na osnovu preporuka o unosu 1 ml vode/kcal prosječne energetske potrošnje tijekom aktivnosti koje ne podrazumijevaju jači fizički napor ili ekstremnije uvjete okoliša. Kod visokog intenziteta aktivnosti potrebe mogu biti znatno veće, uz pojačan oprez i poželjnu nadoknadu elektrolita koji se gube znojenjem.

Prekomjeran unos tekućine, tzv. hiperhidracija, može također štetno djelovati na organizam. Putem bubrega eliminirat će se višak, ali se uz vodu gubi i dio natrija u plazmi te se povećava volumen unutarstanične tekućine, što će dovesti do oticanja stanica svih organa, osobito mozga i pluća, što može imati fatalne posljedice za tijelo. Iako je vjerojatnost da dođe do trovanja vodom mala, trebamo ju nastojati unositi u razumnim i optimalnim količinama.

2

KOJA JE DIJETA NAJBOLJA, A KOJA DAJE NAJBOLJE REZULTATE PRI MRŠAVLJENJU?

Nema čarobne dijete koja će svima jednako odgovarati; svačiji je metabolizam drugačiji i svaki plan prehrane treba individualno prilagoditi s obzirom na brojne važne značajke. Utjecaj na ishod dijete imat će dob, zdravstveno stanje, razina tjelesne aktivnosti, metabolizam pojedinca i postojeći sastav tijela, konstitucija, a na to utjecati i preferencija određene hrane, moguća intolerancija na pojedine namirnice i slično.

Individualnom prilagodbom jelovnika postići ćemo najkompletniji i dugotrajan rezultat.

Postoji li zdravstveni problem i želimo li prehranom poboljšati zdravlje, biramo specifičan način prehrane koji će imati utjecaja i pomoći će pri liječenju raznih bolesti i stanja uz individualno prilagođene dijetoterapijske jelovnike.
Kada se govori o “najboljoj” dijeti, osobno sam pobornik mediteranske prehrane koja, prema mojem mišljenju, ima puno pozitivnih karakteristika, a zbog mogućnosti dugoročne primjene daje dobre rezultate i u gubljenju suvišnih kilograma uz povoljan utjecaj na zdravlje općenito. Način prehrane koji dopušta i promiče raznoliku prehranu te unos različite hrane i namirnica iz svih skupina u umjerenim i prilagođenim količinama dat će nam dovoljno energije zahvaljujući obilju esencijalnih mikronutrijenata koji ju osiguravaju i omogućiti postizanje ravnoteže.

Savjet je da se izbjegavaju redukcijske, često pomodne dijete, koje su manjkave, kratkoročne i neučinkovite u smislu dugoročnog održavanja postignute tjelesne težine. Zbog mogućih deficita kojima vas izlažu, mogu vam ozbiljno narušiti zdravlje.

3

ŽELIM POSTATI VEGAN, NA ŠTO TREBAM OBRATITI POZORNOST?

Veganski način prehrane podrazumijeva prehranu koja isključuje sve namirnice i hranu životinjskog porijekla. Budući da se ne konzumiraju meso i mesne prerađevine, mlijeko ni mliječni proizvodi, jaja i med, trebamo se prije svega dobro educirati o svim nutrijentima koje naše tijelo treba i o tome koji su dobri biljni izvori hrane iz kojih ćemo tijelu osigurati sve potrebne esencijalne gradivne tvari.
Potrebno je osmisliti dobro uravnotežen veganski plan prehrane i osigurati tijelu optimalno zdravlje. U takvu prehranu treba uvrstiti dobre i raznolike izvore biljnih proteina u adekvatnim omjerima i količinama. To se postiže kombiniranjem raznih žitarica, grahorica, mahunarki, orašastih plodova i sjemenki jer biljni proteini uglavnom nisu kompletni i postoji limitiranost u nekoj od esencijalnih aminokiselina, a manja je i biološka iskoristivost u odnosu na životinjske proteine, pa će nam upravo veća raznolikost biljnih izvora proteina osigurati unos svih potrebnih esencijalnih aminokiselina.
Unosite različita zamjenska mlijeka, primjerice bademovo, kokosovo, sojino i zobeno. Uvrstite u prehranu tofu, seitan, tempeh, raznoliko voće i povrće. Obogatite jela proteinima graška, soje, buče, riže i konoplje.
Čuvajte fizičko i mentalno zdravlje i osobito pazite na dodatan unos vitamina B12 koji s folnom kiselinom sudjeluje u sintezi DNK i RNK, sintezi masnih kiselina i stvaranju energije. Taj vitamin regulira metabolizam, važan je za psihičko zdravlje i raspoloženje te prevenira nastanak perniciozne anemije. Svakako uzmite suplemente, a dobrodošao je i dodatan unos vitamina C, omega 3 masnih kiselina, željeza, kalcija i vitamina D. Za uravnoteženu vegansku prehranu potražite pomoć nutricionista.

Dr. Stjepan Ivanković

Specijalist opće kirurgije, subspecijalist kardiokirurg, Klinika za kardijalnu kirurgiju, KBC Zagreb

OVO SU ODGOVORI NA TRI NAJČEŠĆA PITANJA U MOJOJ KLINIČKOJ PRAKSI
1

Koja je razlika između ugradnje stenta i premosnica (“bajpasa”)?

I jedna i druga operacija koriste se kod revaskularizacije miokarda. Stentovi su male mrežice koje drže otvorenom začepljenu ili stenoziranu koronarnu arteriju. Ugrađuju ih interventni kardiolozi i, ovisno o pristupu, najčešće se kroz radijalnu ili femoralnu arteriju uvede kateter, koji se potom dovede do koronarnih arterija koje se onda dilatiraju. Taj zahvat znatno je manje invazivan za bolesnika te ne zahtijeva otvaranje prsne kosti. Kod nekih se bolesnika koronarne arterije ne mogu dilatirati ili ih je, iz različitih razloga, jako rizično dilatirati. U tim se slučajevima bolesnika podvrgava operaciji revaskularizacije miokarda. To rade kardijalni kirurzi. Otvara se prsni koš te se uz pomoć venskih ili arterijskih graftova (koji se posebno vade iz noge, ruke i ispod prsne kosti) rade premosnice koje omogućuju premoštenje stenoze u koronarnoj arteriji.

2

Smijem li jesti zeleno povrće ako pijem antikoagulantne lijekove?

Prehrana bogata vitaminom K, kojim obiluje, na primjer, zeleno povrće, utječe na vrijednosti PV/INR, pa ju je potrebno ujednačiti. Vitamin K sudjeluje u koagulaciji, pa djeluje suprotno lijekovima za antikoagulaciju. Svakako nije istina da bolesnici koji piju antikoagulantne lijekove ne smiju jesti zeleno povrće. Dapače, smiju i trebaju, ali, naravno, umjereno kao i sve ostalo.

3

Smijem li nakon operacije srca na MR?

Najčešće da. Današnji materijali koji se upotrebljavaju, od umjetnih zalistaka do žica kojima se zatvara prsna kost, suvremeni su te smiju na MR. Postoje i potvrde proizvođača kojima se jamči sigurnost do određene jačine magnetskog polja aparata izraženog u teslama.

Dr. Anda Tomaš

Liječnica opće medicine, Poliklinika Vallis Medica

OVO SU ODGOVORI NA TRI NAJČEŠĆA PITANJA U MOJOJ KLINIČKOJ PRAKSI
1

Kako spustiti povišenu tjelesnu temperaturu?

Povišenom tjelesnom temperaturom smatra se tjelesna temperatura iznad 38 Celzijevih stupnjeva (mjereno ispod pazuha). Često je praćena osjećajem zimice i drhtavicom. Tjelesnu temperaturu koja ne prelazi 38 °C nije potrebno snižavati lijekovima. Preporučuje se odjenuti laganiju odjeću kako se tijelo ne bi dodatno zagrijavalo te uzimati dovoljno tekućine kako bi se izbjegla dehidracija.

Ako je temperatura viša od 38 °C, možete uzeti lijekove za snižavanje temperature, tzv. antipiretike, pazeći da ne prekoračite dopuštenu dnevnu dozu. Najčešće se koriste lijekovi poput paracetamola, acetilsalicilne kiseline i ibuprofena. Imate li povišenu tjelesnu temperaturu koja traje dulje od tri dana iako uzimate lijekove za njezino snižavanje, obratite se svojem liječniku obiteljske medicine.

2

Koliko često trebam vaditi krv?

Ako ste zdravi i ne uzimate nikakve lijekove, savjetuje se godišnja kontrola krvne slike i biokemijskih pokazatelja jetrene i bubrežne funkcije. Ovisno o dobi i spolu, dodatno se određuju željezo u krvi, masnoće, parametri funkcije štitne žlijezde i tumorski marker za prostatu. Osobe koje imaju kronične bolesti i/ili uzimaju kroničnu terapiju, obavljaju laboratorijske kontrole nešto češće, svaka tri do šest mjeseci, a neki i češće (primjerice, osobe koje uzimaju lijekove protiv zgrušavanja krvi). Učestalost laboratorijskih kontrola krvi, kao i parametre koji se određuju, određuje vaš liječnik obiteljske medicine.

3

Trebamo li čitati uputu o lijeku?

Da. Prije uzimanja novog lijeka preporučuje se pročitati uputu o lijeku neovisno o tome radi li se o lijeku koji vam je propisao vaš liječnik ili lijeku koji ste kupili bez liječničkog recepta. Prilikom propisivanja novog lijeka vaš će vam liječnik reći kada i u kojoj dozi trebate uzimati lijek, no zbog ograničenog vremena konzultacija često neće biti u mogućnosti navesti baš sve detalje o uzimanju lijeka. Nakon što pročitate uputu o lijeku, u slučaju bilo kakvih nejasnoća ili sumnji na pojavu nuspojava, obratite se svojem liječniku, koji će odgovoriti na vaša pitanja.

Dr. Hrvoje Jednačak

Specijalist neurokirurg, Klinika za neurokirurgiju, KBC Zagreb

OVO SU ODGOVORI NA TRI NAJČEŠĆA PITANJA U MOJOJ KLINIČKOJ PRAKSI
1

Kada se obratiti neurokirurgu?

Neurokirurgija je medicinska disciplina koje pokriva velik dio patologija u medicini. Specijalisti neurokirurzi liječe u suradnji s ostalim medicinskim granama. Područja neurokirurgije su brojna, pa imamo vaskularnu neurokirurgiju, stereotaktičku neurokirurgiju, funkcionalnu neurokirurgiju, traumatsku neurokirurgiju, onkološku neurokirurgiju, neurokirurgiju dna lubanjske osnove, pedijatrijsku neurokirurgiju, spinalnu neurokirurgiju, neurokirurgiju perifernih živaca te mnoge druge. Nije rijetko da neurokirurzi zbog svoje posebne vještine rade neke zahvate koji su naizgled iz područja plastične kirurgije i drugih kirurških grana. 
Dakle, neurokirurgu se obraćate kada imate progresivni neurološki deficit koji ne reagira na konzervativnu terapiju ili sva ona stanja koja zahtijevaju trenutno ili žurno neurokirurško liječenje.

2

Kada je potrebna neurokirurška operacija?

Tri su razine hitnosti neurokirurške operacije: trenutna, žurna i elektivna. 
Trenutna, odnosno neodgodiva neurokirurška operacija potrebna je kad je riječ o hitnom stanju. Ono je najčešće uzrokovano traumom, a operacija je nužna što je prije moguće zbog drugih eventualnih politraumatskih zbivanja.
Žurni zahvati u neurokirurgiji, ovisno o kliničkoj slici, brzini razvoja simptoma i deficita, omogućavaju kratku opservaciju, ali ne i dugu odgodu.

Elektivni zahvati ili “rutinski”, kako ih se često naziva u javnosti, nikad nisu rutinski jer se svakom zahvatu pristupa pomno i ozbiljno.

Razlozi neurokirurških operacija mogu biti i infekcije i krvarenja te maligni procesi koji oštećuju strukture centralnog živčanog sustava, kao što su mozak, leđna moždina, moždane ovojnice, likvorski i vaskularni sustav.

3

Imam oštećenje više razina kralježnice, trebam li na operaciju?

Ispupčenje intervertebralnog diska i hernijacija intervertebralnog diska, koji se dodatno dijele na protruziju, ekstruziju i sekvestraciju, tipovi su i razine promjene pozicije diska ili dijela diska. Odnos međukralježničnog diska i ostalih struktura kralježnice, kao što su fasetni zglobovi, žuti ligamenti i trupovi kralježaka, te svih drugih struktura utječe ili može utjecati na kliničku sliku. Dakle, nije disk jedini krivac! 
Odluka o operativnom zahvatu ovisi o nizu faktora, a prije svega o tome koja je razina zahvaćena, odnosno koliko je razina zahvaćeno. Neke razine, bez obzira na markantan slikovni nalaz, ne izazivaju veće tegobe dok druge zahtijevaju neurokirurški zahvat.

Neurokirurgu donesite sve svoje nalaze i budite objektivni u iznošenju tegoba. On će sagledati stanje i poduzeti potrebno. Dobra priprema i rehabilitacija sastavni su dio neurokirurškog liječenja. Stoga je potrebna suradnja neurokirurga te bolničke i izvanbolničke specijalistike, prije svega suradnja sa specijalistima fizijatrije, odnosno specijalistima za bol, ali i drugima.

Ana – Jelena Mandić

Magistra farmacije, Ljekarne Pablo

Ovo su odgovori na tri najčešća pitanja u mojoj praksi
1

Zašto je važno uvijek se pridržavati terapije koju je propisao liječnik?

Adherencija prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije predstavlja mjeru u kojoj se ponašanje bolesnika, u smislu uzimanja lijekova i pridržavanja određene prehrane (u svrhu zdravlja) podudara s preporukama liječnika. Loša adherencija prema propisanoj terapiji ozbiljno ugrožava zdravlje pacijenta i povećava rizik od pogoršanja bolesti.

Pravilno uzimanje terapije omogućava olakšavanje i rješavanje bolesnih stanja. Lijek od kojeg očekujemo pozitivan terapijski učinak moramo uzimati u određenom vremenskom razmaku propisani broj dana. Kod kroničnih bolesti, kad je u terapiji nerijetko više lijekova, moramo obratiti posebnu pozornost na to razumije li pacijent doziranje.

Naglo poboljšanje simptoma, brojne nuspojave i liječničke česte promjene terapije navode neke pacijente na samoinicijativni prekid terapije. Istraživanja pokazuju da se manje od 50% kroničnih bolesnika pridržava zadane terapije u liječenju kroničnih bolesti (hipertenzija, dijabetes itd.).

Kao osoba koju pacijenti posjećuju neposredno nakon liječnika, važnu ulogu u tome ima farmaceut. Stručno znanje i objašnjavanje terapije ili terapijskog protokola može značajno utjecati na adherenciju pacijenta, a samim time i na ishod liječenja.

2

Koje se nuspojave lijekova javljaju često, kako uočiti je li neka od njih ozbiljna i kada se trebam javiti liječniku, a kada ni u kojem slučaju ne smijem prestati uzimati terapiju?

Nuspojavama zovemo svaki neželjen, štetan ili nelagodan učinak lijeka. Nuspojava je neprecizan termin koji ukazuje na neželjene učinke lijeka u njegovu terapijskom rasponu. Razlikujemo dozne nuspojave (lijekovi uskog terapijskog raspona) i nepredvidljive nuspojave.
Dijele se još i na blage, umjerene, teške i letalne.

Alergijske nuspojave javljaju se naglo nakon uzimanja lijeka, ne nakon prve doze, a simptomi su im osip, svrbež, edem gornjih dišnih puteva s otežanim disanjem i hipotenzija. Kod pojave blagih nuspojava terapija se ne prekida i one nestaju nakon nekog vremena. Primjerice, kod primjene oralne kontracepcije javljaju se glavobolja, bolnost dojki, mučnina i akne.Umjerene nuspojave zahtijevaju promjenu terapije (dodavanje novog lijeka) ili promjenu doze lijeka.

Teške nuspojave mogu ugroziti život te se lijek mora prestati uzimati, a nuspojava liječiti. Teške nuspojave mogu izravno ili neizravno prouzročiti smrt. Najčešće nuspojave su mučnina, proljev, glavobolja, crvenilo, svrbež, osip, povraćanje, omaglica, urtikarija, kašalj, vrućica i umor.

Lijekovi koji najčešće izazivaju nuspojave su antimikrobni lijekovi, primjerice penicilin, nesteroidni antireumatici, lijekovi za kardiovaskularne bolesti, anksiolitici i antidepresivi te antiepileptici.
Svaku nuspojavu, bez obzira na intenzitet, treba prijaviti liječniku, koji će ocijeniti treba li nastaviti, mijenjati ili izostaviti terapiju. Ljekarnici se gotovo svaki dan susreću s prijavljivanjem različitih nuspojava i pacijentu daju uputu o daljnjem nastavku liječenja.

3

Je li korisno uzimati suplemente vitamina?

Za postizanje ravnoteže u organizmu potrebno je unositi dovoljno esencijalnih nutrijenata raznolikom prehranom, redovito spavati, umjereno vježbati i ne biti u stresu. Zbog nagomilanih obaveza i nedostatka vremena te nam se “vječne” preporuke ponekad čine kao znanstvena fantastika. Nedovoljan unos hranjivih tvari, koji se s vremenom manifestira kao niz simptoma, i određena bolesna stanja zahtijevaju dodatak određenih vitamina. Budući da vitamini mogu utjecati na određene laboratorijske pretrage i ulaziti u interakciju s određenim lijekovima, potrebno se posavjetovati s magistrom farmacije. Farmaceut će procijeniti potrebu, eventualni deficit i preporučiti odgovarajući preparat uzimajući u obzir dob, postojeću terapiju i navike pacijenta. Važno je i slijediti smjernice o preporučenom unosu kako bi se izbjegle eventualne nuspojave.

Dr. Anica Badanjak

Internistica-endokrinologinja i dijabetologinja

OVO SU ODGOVORI NA TRI NAJČEŠĆA PITANJA U MOJOJ KLINIČKOJ PRAKSI
1

Je li šećerna bolest izlječiva?

Dijagnoza šećerne bolesti jednom postavljena ostaje do kraja života. Za sada nije moguće izliječiti šećernu bolest, ali je moguće ostati uvjetno zdrav dok god držimo razinu šećera pod kontrolom. Ako su vrijednosti šećera oboljele osobe unutar normalnih parametara s očuvanom funkcijom beta-stanica i lučenjem inzulina bez razvijenih komplikacija, možemo reći da je šećerna bolest u remisiji. Važno je istovremeno održavati ciljne vrijednosti krvnog tlaka (do 130/80 mmHg) i masnoća, regulirati tjelesnu težinu i ne pušiti. Potrebno je zdravo jesti, biti fizički aktivan, redovito obavljati kontrole te uzimati preporučenu terapiju.
U posljednje vrijeme nailazimo na termin – “preokrenuti šećernu bolest”. Neke osobe sa šećernom bolesti tipa 2 uspjele su uz promjenu stila života održati vrijednosti šećera u krvi i bez lijekova koje su prije koristile. Možemo reći da je kod njih postignuta remisija šećerne bolesti. Vrijedno svake pohvale je što su dokazale ono što stručnjaci tvrde godinama – da je temelj liječenja šećerne bolesti tipa 2 pravilna prehrana i redovita tjelovježba. Uz to su nezaobilazne edukacija i samokontrola. Tek kad ove mjere zakažu, uvodimo farmakološku terapiju. 
Postoje stanja u kojima je šećer iznad normalnih vrijednosti, ali još nije u rasponu razvijene šećerne bolesti. To je takozvani predijabetes. On je rizični čimbenik za razvoj šećerne bolesti tipa 2 i srčano-žilnih bolesti. Što prije otkrijemo taj blagi poremećaj i poduzmemo potrebne mjere za regulaciju šećera, smanjit ćemo navedene rizike. Pravilnom prehranom, regulacijom težine i tjelovježbom može se postići normalizacija nalaza kod 25% oboljelih. Drugih 25% i dalje će imati predijabetes, a polovica će razviti šećernu bolest tipa 2. Bez obzira o kojoj se grupi radi, potrebno je trajno nastaviti s usvojenim zdravim načinom života.

2

Koja je dijeta najbolja za osobe sa šećernom bolesti?

Ona koja omogućava dugovječnost i zdrav život. To uključuje održavanje zdrave težine, dobre vrijednosti šećera i masnoća, kao i ostalih makro i mikro nutrijenata. Mora nam, jasno, biti dostupna i ukusna. Prema mojim saznanjima, najbliža tome za naše je podneblje mediteranska prehrana.
Ne postoji jedna optimalna dijeta za osobe s dijabetesom, pogotovo ako imaju i razvijene komplikacije. No, prema nekim istraživanjima, tradicionalna mediteranska prehrana može smanjiti rizik za razvoj šećerne bolesti tipa 2, povišenog krvnog tlaka i povećanog kolesterola, produljuje ljudski život, dobro utječe na težinu. Jedna je od najzdravijih prehrana, ukusna za konzumaciju i realno dugoročno održiva. Popularnost joj je porasla 1990-ih, kada je liječnik sa Sveučilišta Harvard pokazao da poboljšava zdravlje i pomaže smanjiti težinu.
Ova prehrana sadrži antiinflamatorna svojstva, učinkovita je i protiv depresije, demencije, metaboličkih komplikacija. Prema Harvard School of Public Health, redovita fizička aktivnost, suzdržavanje od pušenja i tradicionalna mediteranska prehrana mogu smanjiti rizik od koronarne bolesti srca za 80%, od moždanog udara za 70%, a moglo bi se izbjeći čak 90% šećerne bolesti tipa 2.

 

3

Koje su ciljne vrijednosti šećera u krvi oboljelih od šećerne bolesti?

Za procjenu metaboličke regulacije šećerne bolesti najčešće se koristi glukotrijada: kontroliramo šećer u krvi natašte, šećer u krvi dva sata poslije glavnih obroka i HbA1c kao pokazatelj dugoročne kontrole (dva do tri mjeseca unatrag). Ciljevi kontrole šećera u krvi su do 6,5 mmol/l natašte, do 8,5 mmol/l dva sata nakon jela, a za HbA1c do 6,5. Što je osoba mlađa, što šećerna bolest traje kraće i nema razvijenih kroničnih komplikacija ciljevi su stroži – održavati šećer natašte u rasponu od 4,5 do 6 mmol/, dva sata nakon jela ispod 7,8 mmol/l, a HbA1c do 6%. Kod starijih i osoba s razvijenim višestrukim komplikacijama šećerne bolesti i /ili pridruženim drugim teškim oboljenjima ciljne su vrijednosti više.
Danas se sve više koristi procjena prema podacima o tome koliko je vremena oboljeli proveo s dobrim vrijednostima šećera, a koliko je imao visokih ili niskih vrijednosti (hipoglikemija ili hiperglikemija). 
Cilj je imati što bolje vrijednosti bez velikih oscilacija glukoze i sa što manje provedenog vremena s niskim vrijednostima šećera. Prikaz kretanja glukoze i adaptaciju inzulinske terapije omogućavaju kontinuirani mjerači glukoze (najčešće ga koriste osobe sa šećernom bolesti tipa 1). Postoje uređaji za kontinuirano mjerenje glukoze tijekom određenog perioda (tri do sedam dana), a vrijednost se očitava nakon skidanja uređaja. Služe za korekciju terapije kod osoba bez zadovoljavajuće kontrole šećera u krvi (najčešće kod oboljelih s loše reguliranom šećernom bolesti tipa 2). Takav uređaj može biti koristan za dijagnozu hipoglikemije kod osoba koje nemaju šećernu bolest.

PRAVILA PRIVATNOSTI | UVJETI KORIŠTENJA

Copyright i Design by 01 Content & Technology – C3 Croatia | Sva prava pridržana | 2020

Projekt je nastao u produkciji agencije za premium sadržaj i tehnologiju 01 Content & Technology – C3 Croatia i Plive, u skladu s najvišim profesionalnim standardima